Fra Jozo Zovko, OFM
Životopis - fra Jozo Zovko rođen je 19. ožujka 1941 u Uzarićima, župa Široki Brijeg. Rođen je kao osmo od desetoro djece u obitelji Mate i Milke r. Gugić. Onovnu školu je završio na Širokom Brijegu. U sjemenište u Bolu na otoku Braču je ušao 1957. U novicijat u Franjevačkom samostanu na Humcu, Ljubuški ulazi 1962. Teologiju je počeo studirati u Sarajevu 1963. Gdje je zaređen za svećenika u lipnju 1967. Poslije svećeničkog ređenja nastavlja studirati u Ljubljani. Sa studija iz Ljubljane dolazi u na službu u župu Konjic, zatim za kapelana u župu Čerin.
Član je Pax-a, komisije pri vijeću biskupske konferencije Jugoslavije za izradu katekizama i vjeronaučnih priručnika. Voditelj je i ljetnih katehetskih škola, a za uspjehe svojih učenika na vjeronaučnim olimpijadama nagrađen je 1974. godine audijencijom kod Svetoga Oca.
Te iste godine odlazi na studije u Austriju gdje na sveučilištu u Gratzu upisuje postdiplomski studij religijske pedagogije. Unatoč ponudi da ostane na sveučilištu odlučuje se vratiti u domovinu i po povratku preuzima dužnosti župnika u župi Posušje. Iz Posušja je u jesen 1980. premješten za župnika u župi Međugorje.
Vlasti ubrzo započinju snažnu kampanju protiv njega optužujući ga za organizaciju neprijateljskog djelovanja protiv komunističkog režima koja kulminira njegovim uhićenjem 17. kolovoza 1981. Na montiranom sudskom procesu je osuđen na tri godine zatvora. Nakon žalbe na izrečenu presudu, Savezni sud u Beogradu odbacuje dijelove optužnice i izriče kaznu od godinu i pol dana zatvora.Po dolasku u Međugorje osniva molitvenu zajednicu i radi na oživljavanju Trećeg reda u župi. U vrijeme prvog Gospinog ukazanja 24.06.1981. u Zagrebu gdje je držao duhovne vježbe za časne sestre. U početku je i sam skeptičan prema autentičnosti ukazanja te poziva narod na molitvu kako bi se izbjegla svaka zabluda i lakovjernost. Nakon što moleći Gospodin za znak doživi osobno iskustvo Gospine prisutnosti postaje jedan od najsnažnijih svjedoka i promicatelja Gospinih poruka.
Zatvorsku kaznu izdržava u zatvoru u Foči. Po izlasku iz zatvora 1983. raspoređen je na službu u župu Bukovica. Od 1985. do 1991. živi i radi kao župnik u Tihaljini.
1991. godine prelaziu Široki Brijeg. Gdje je bio gvardijan samostana od 1991 do 1994. U veljači 2009. iz zdravstvenih razloga uzima anno sabatico. Tijekom iste godine biva premješten prvo na otok Badiju (Hrvatska), a zatim u Frohnleiten (Austrija).
Uz kateheze grupama hodočasnika s kojima se svakodnevno susreće posebno su značajni intenzivni seminari koje je vodio u Tihaljini zatim u Međugorju i Širokom Brijegu.
U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. i 1992. pohodi svjetske centre moći s pozivom da zaustave rat. U sklopu ove misije mira dva puta je govorio u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i u Evropskom parlamentu u Strasbourg, te se susreo brojnim državnicima i političarima u Londonu, Washingtonu, New Yorku, Parizu, Brisselu i Rimu.
Osnivač je udruge "Međunarodno kumstvo djetetu Hrvatske" sa sjedištem u Zagrebu 1991., i "Međunarodno kumstvo djetetu Herceg- Bosne" 1992. sa sjedištem u Širokom Brijegu. Ove udruge su u svoje programe uključile preko 8000 djece koja su u ratu u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj ostala bez jednoga ili oba roditelja.
Za članove Udruge se od 1996 do 2005 organizirala duhovna obnova na otoku Jakljanu.
U sklopu programa rada Udruge u Širokom Brijegu je izgrađen Zavod Svete Obitelji kuća za smještaj, odgoj i obrazovanje djevojaka bez roditelja. Prve djevojke su primljene u Zavod u listopadu 2000.
Od 2001. u program kumstva se uključuju i djeca iz brojnih, socijalno ugroženih obitelji, te djeca s poteškoćama u razvoju.
Na njegov poticaj 1993. osnovan je molitveni pokret za mir - molitveno pobratimstvo "Pohođenje" koji danas ima preko 11000 članova.
Inicijator je izgradnje prve ustanove za skrb o djeci s poteškoćama u tjelesnom i/ili psihičkom razvoju Doma „Marija Naša Nada“ na području zapadnohercegovačke županije.
U ime hercegovačke franjevačke provincije zadužen je 2005. Sa udrugom „Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne“ za obnovu Franjevačkog samostana Badija.
Duhovnik je brojnih udruga izraslih na međugorskim porukama: Crown of Thorns, Velika Britanija; Mir i Dobro, Italija itd…
Organizator je simpozija o širokobriješkim mučenicima 1993. na kojem su se prvi put okupili svjedoci stradanja franjevaca 1945. godine na Širokom Brijegu s ciljem otkrivanja prave istine o tim događajima.
U sklopu misijskih putovanja organiziranih na poziv vjernika i mjesnih crkvenih vlasti pohodio je gotovo cijeli svijet. Gospine poruke mira i ljubavi prenio je vjernicima u USA, Kanadi, Velikoj Britaniji, Irskoj, Novom Zelandu, Australiji, Singapuru, Indoneziji, Koreji, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Švicarskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Meksiku, Hondurasu, Guatemali, Argentini, Brazilu, Boliviji, Paragvaju, Poljskoj, Čileu, Siriji i Libanonu.
Na poziv konferencije katoličkih biskupa Svete Zemlje sudjelovao je na Božić 1999. u Betlehemu na proslavi obilježavanja 2000 godina rođenja Isusa Krista.
Iz Betlehema je u ime europskog kontinenta uputio svijetu poruku mira.
U kolovozu 2002. hodočasnici iz Poljske su fra Jozi predali povelju Ivana Pavla II kojom mu je Sveti Otac udijelio posebni apostolski blagoslov.
Fra Jozo danas živi i radi u franjevačkom samostanu Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu. Od travnja do rujna fra Jozo boravi na otoku Badiji gde drži duhovne obnove.
Izvor: http://www.kumstvo.ba/hr/fra_jozo_zovko
Dr. fra Ljudevit Rupčić, OFM - IN MEMORIAM
Fra Ljudevit Rupčić (Staro Hardomilje, Ljubuški, 1920. - Mostar, 25. lipnja 2003.), hrvatski bibličar i prevoditelj Svetog pisma iz reda franjevaca. Preveo je Novi zavjet, bio je profesor i istaknuti zagovornik Međugorja. Jedan od najpoznatijih biblijskih stručnjaka koji je dolazio s hrvatskoga govornog područja. Kao teolog, profesor egzegeze i hrvatski književnik djelovao iz Züricha u Švicarskoj. Jedan od najistaknutijih hrvatskih bogoslova iz BiH 20. stoljeća.
Životopis - Rođen je u velikoj obitelji od roditelja Marijana i Anice r. Bubalo. Ljudevit je imao četiri brata i sestru: Jozo (umro od sušice), Tomo (nestao na Križnom putu), Bonicije, Iva i Andrija. Rupčićeva rodna kuća zidana je neposredno po dolasku Austrije u Hercegovinu, a završena je 1883. godine i prva je kuća u tom kraju koja je pokrivena ciglom.
Doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1958. godine. Specijalistički je ispit položio iz novozavjetne egzegeze. Zbog toga je bio je član Teološke komisije pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije (1968.-1981.). Životom je posvjedočio kako se unatoč zatvorima i progonima može učiniti puno. Komunistički režim u Jugoslaviji tri ga je puta poslao u zatvor: 1945., 1947. te od 1952. do 1956. godine. Od 1958. do 1988. predavao je novozavjetnu egzegezu na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Studenti su ga po jednom naglasku u hebrejskom jeziku zvali Dageš. Važio je kao odlučni branitelj Crkve. Studenti su svjedočili da bi kritički znali Crkvi predbacivati kojekakve pogreške ili propuste, no Rupčić ih je odlučno branio, a ako se neki čin nije mogao braniti, to je jednostavno obranio objašnjenjem da je ta pogreška ili propust djelo N. N., a ne Crkve. Isto tako, i za suprotnu situaciju, kad bi papa, biskup ili neki svećenik nešto dobro napravio, bez zadrške pripisivao je to Crkvi.
Fra Gracijan Raspudić i fra Ljudevit Rupčić autori su prvog prijevoda Novoga zavjeta poslije rata na hrvatski jezik; prijevod je objavljen Sarajevu i Mostaru 1960., a u tisak ga je „progurao“ fra Karlo Karin. Suradnik na četvrtom cjelovitom prijevodu Biblije na hrvatski, poznatoj zagrebačkoj Bibliji. Rupčić je dao zanimljivo tučačenje dogmatske konstitucije Dei Verbum. Ljudevit i brat mu Bonicije pošli su redovničkim putem. Pridonijeli su i na drugim kulturnim poljima. Brat Bonicije zaslužan je za dopunu Muzeja, a Ljudevit u prikupljanju umjetnina za tematsku Galeriju „Majka" na Humcu. Ljudevit je tom galerijom želio zahvaliti svojoj majci, svim drugima majkama i ženama, a na poseban način nebeskoj Majci Mariji. U njegova životna djela spada knjiga Sudbina istine (Zagreb, 1994.), u kojoj je promatrajući iz kršćanske perspektive u pedesetak tema i mnogo više podtema suočio putove i raskršća ljudske misli i prakse, te tako sažeto osvijetlio sudbinu istine u teoriji i praksi. Vrsni poliglot, objavljivao na hrvatskom, njemačkom, talijanskom, francuskom i engleskom jeziku.
Umro je 2003. u Mostaru.
8. lipnja 2014. na Starom Hardomilju pred njegovom Rupčićevoj rodnom kućom svečano je otkrivena spomen-ploče fra Ljudevitu Rupčiću, a otkrio ju je humački gvardijan fra Velimir Mandić.
Dr. fra Slavko Barbarić, OFM - IN MEMORIAM
Životopis - Fra Slavko Barbarić umro je 24. studenoga 2000. u 15h30. Nakon završene pobožnosti Križnoga puta, kojega je svakoga petka obično predvodio na Križevcu za župljane i hodočasnike, osjetio je bolove. Sjeo je na kamen, ubrzo legao na zemlju, izgubio svijest i dušu predao Gospodinu.
Fra Slavko Barbarić rođen je 11. ožujka 1946. u obitelji Marka i Luce r. Stojić u Dragićini (župa Čerin). Osmogodišnju školu pohađao je u Čerinu, a gimnaziju u Dubrovniku. U franjevački red je stupio na Humcu 14. srpnja 1965. Svečane zavjete je položio 17. rujna 1971. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. Studirao je Sarajevu, Grazu i Freiburgu. Studije je završio u Grazu (Austrija) postigavši magistrat. Nakon 5 godina pastoralnog djelovanja u Hercegovačkoj provinciji, u župi Čapljina, 1978. je otišao na daljnje studije u Freiburg gdje je 1982. godine postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu psihoterapeuta.
Kao svećenik-franjevac djelovao je u Čapljini od 1973. do 1978. Od proljeća 1982. do rujna 1984. djelovao je u Mostaru kao vjeroučitelj za studente, vodio molitvene seminare kod časnih sestara u Bijelom Polju kod Mostara. Zbog plodonosnoga rada s mladima i zbog molitvenih tečajeva, koje su studenti izvanredno prihvatili, ondašnja komunistička vlast započela je progoniti fra Slavka. U tim teškim trenucima uzoriti kardinal Franjo Kuharić zaštitio je fra Slavka Barbarića u njegovu djelovanju.
Zbog poznavanja glavnih europskih jezika, i pored obveza u župama u kojima je djelovao, fra Slavko je s hodočasnicima u Međugorju radio neumorno zapravo već od svoga povratka sa studija 1982. godine. U Međugorje je službeno premješten 1983. Na zahtjev biskupa Žanića 1985. premješten je u župu Blagaj, a 1988. na Humac gdje je obnašao mjesto kapelana i pomoćnog učitelja novaka.
Početkom rata u Bosni i Hercegovini, kad su svi stariji fratri otišli u Tučepe kao prognanici, na usmeno odobrenje + fra Drage Tolja, ondašnjeg provincijala, fra Slavko je ostao u Međugorju.
Od početka njegova djelovanja u Međugorju počeo bavio se spisateljskim radom pišući knjige duhovnoga sadržaja: Molite srcem, Daj mi svoje ranjeno srce, Slavite misu srcem, U školi ljubavi, Klanjajte se mome Sinu srcem, S Isusom i Marijom uz Golgotu prema Uskrsnuću, Molite zajedno radosna srca, Majko vodi nas miru, Slijedi me srcem, Razgovori i Postite srcem koja iz tiska izlazi ovih dana. Knjige fra Slavka Barbarića prevedene su na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta. Osim knjiga objavljivao je članke u različitim revijama. Uređivao je Bilten sv. Franje u Čapljini, surađivao u Kršnom zavičaju, Glasu mira i na Radiopostaji “Mir” Međugorje Uz spisateljski rad neumorno je govorio hodočasnicima, vodio euharistijska klanjanja, molitve pred križem, molitvu krunice na Podbrdu i pobožnost Križnog puta na Križevcu gdje je i završio svoj ovozemaljski život. Vodio je posebne godišnje susrete za svećenike i mlade, u provincijskoj kući “Domus pacis” vodio je seminare posta i molitve. Zbog velikih stradanja u ratu utemeljio je i vodio ustanovu za odgoj i skrb “Majčino selo” u kojoj već sada živi preko 60 osoba (ratne siročadi, djece razorenih obitelji, djevojaka - majki, te starih nezbrinutih osoba i bolesne djece). Ako je itko znao voljeti djecu onda je to znao fra Slavko. I maleni su voljeli njega: uvijek su oko njega bili i on ih je uvijek na neki način znao oko sebe okupiti - baš kao i Isus! Njegova psihoterapeutska izobrazba i odgoj omogućili su mu rad s ovisnicima o drogama u zajednici “Cenacolo” koju je utemeljila s. Elvira i to poglavito u njihovoj kući u Međugorju “Campo della Vita”. Pomoć dobročinitelja iz cijeloga svijeta trudio se usmjeriti i u dva fonda: “Fond djeci poginulih branitelja u Domovinskom ratu” i “Fond prijatelji talenata” - za pomoć mladim studentima.
Teško je izdvojiti bilo što iz života ovoga velikoga i nesvakidašnjega čovjeka. No, ako bi ipak to kušali učiniti bilo bi to zasigurno razdoblje njegova života u Međugorju. Fra Slavko Barbarić prokrstario je svijetom šireći Gospinu poruku mira i pomirenja. Bio je duša i srce pokreta mira koji se u Međugorju rodio prije 19 i pol godina. Krasile su ga izvanredne osobine: poznavanje jezika, lakoća komuniciranja s ljudima, naobrazba, jednostavnost, briga i skrb za čovjeka u potrebi, nepresušna energija za koju je čak bilo teško i vjerovati da je jedan čovjek može posjedovati, marljivost, a iznad svega pobožnost, poniznost i ljubav. Mnogo je molio i postio, a Gospu je ljubio djetinjom ljubavlju. To je zapravo bila i srž njegova života: molitvom i postom ljudske duše dovoditi Bogu po Mariji - Kraljici mira.
Živjeti pored njega činilo se ponekad nestvarnim - on je naime, bio tu u svijetu, a istovremeno tako izvan njega. U njegovoj blizini riječi Isusove velikosvećeničke molitve pretvarale su se u zbilju: “...Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom...” (Iv 17, 16-19).
Dr. fra Tomislav Pervan, OFM
Životopis - Rođen je 08. studenog 1946. u Čitluku. Zaređen za svećenika 1969. Doktorirao iz teologije s područja Novoga Zavjeta godine 1976. Djelovao kao pomoćnik odgojitelja novaka u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Kao župnik u župi Međugorje djelovao je od 1982. do 1988. Imenovan za Provincijalnog vikara 1990, a za Provincijala Hercegovačke franjevačke provincije izabran 1994.
Dr. fra Leonard Oreč, OFM - IN MEMORIAM
Životopis - Fra Leonard Oreč rođen je 20. siječnja 1928. u Posuškom Gracu. Osnovnu školu pohađa u rodnome mjestu. Gimnaziju pohađa na Širokom Brijegu od 1940. do 1945., te u Varaždinu od 1945. do 1946. godine. U franjevački red je stupio 1946. godine u Kraljevoj Sutjesci. Dva završna razreda gimnazije polaže 1949. u Sarajevu. Teološko učilište u Sarajevu pohađa od 1947. do 1952. godine. Svečane zavjete je položio 29. lipnja 1951. Iste godine zaređen je za svećenika. Kao odgojitelj đaka djeluje u Splitu i Kraljevoj Sutjesci od 1952. do 1956. Poslijediplomski studij s doktorskim ispitom završio je u Ljubljani 1956. godine, a stručno usavršavanje nastavio je u Münchenu 1957. i 1958. godine. Bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1958. do 1961. Fra Leonard Oreč je bio provincijski definitor od 1967. do 1973., a provincijski vikar od 1973. do 1976. godine. Ujedno je od 1961. do 1967. bio zadužen za franjevački pomladak. Od 1967. do 1977. djelovao je kao odgojitelj novaka na Humcu. Kao pedesetogodišnjak fra Leonardo je premješten u Njemačku gdje je usavršio njemački jezik i položio vozački ispit. Službu župnika u Blankenau i Hosenfeldu obnaša od 1977. do 1988. godine. U tome razdoblju dvije školske godine predavao je na Visokoj teološkoj školi u Fuldi. Punih 25 godina vodio je brigu o franjevačkom podmlatku i gotovo isto toliko vremena proveo je izvan matične Provincije.
Od 1988. do 1991. fra Leonard je djelovao u Međugorju, od toga je nešto više od godinu dana bio župnikom. Tijekom te tri godine ostavio je neizbrisiv trag kao iskusan i mudar svećenik, te gorljivi širitelj Gospine poruke mira i pomirenja. U njegovome srcu i umu rodile su se mnoge zamisli koje su tijekom posljednjih godina i ostvarene. U teškim vremenima komunističkoga osporavanja i predratnog zahuktavanja na ovim našim prostorima, nije saginjao glavu, hrabro i, nadasve mudro, odolijevao je nasrtajima, ponekad i prijetnjama onih koji nisu i onih koji jesu razumjeli njegovu viziju stvaranja svetišta. Tako je, između ostaloga, utemeljio Društvo vodiča za hodočasnike u župi Međugorje i na taj način vodiče okupio u okrilje Crkve potičući ih da širenje Gospine poruke mira žive prvenstveno kao poslanje. Poznavajući veliki broj ljudi, a poglavito teško stanje našega naroda pogođenoga ratom, 1992. godine utemeljio je humanitarnu udrugu „Međugorje – Mir” u Splitu. Ova Udruga je preko prijatelja Međugorja posredovala desetke tisuća tona humanitarne pomoći našem narodu u godinama Domovinskoga rata i čini to sve do danas. Radio je na duhovnoj obnovi ljudi ranjenih ratnim zbivanjima i, u skladu s Marijinom porukom mira i pomirenja, povezivao narode i religije.
Od 1997. godine djelovao je u Generalnoj kuriji franjevačkoga reda u Rimu. Sa 70 godina usavršavao je talijanski jezik i rad na računalu. Na toj službi je djelovao do srpnja 2001. kada ga je pogodila teška bolest. Upravo tih dana proslavio je svoju Zlatnu misu – 50. godina svećeništva.
Svi koji su poznavali fra Leonarda Oreča nosit će ga u svome sjećanju i u svojim mislima kao velikoga čovjeka, čovjeka bistra uma i bogatoga životnoga iskustva koje je nesebično prenosio na sve one koje je susretao na svome putu. Bila mu je radost biti fratar i tu je radost prenosio na sve one koje je na bilo koji način susretao u svome životu.
Razmišljajući o njegovu životu i o njegovim posljednjim danima, njegovo ljudsko i vjerničko biće, dobro opisuju riječi sv. Pavla: „Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio i vjeru sačuvao.” (2 Tim 4,7)
Nakon teške bolesti 21. siječnja 2002. umro je ugledni hercegovački franjevac dr. fra Leonard Oreč.
Duhovna oporuka Fra Leonarda Oreča
Dana 14.01.2002. fra Leonard Oreč je u Bolnici Dubrava u Zagrebu, teško bolestan i na samrtničkoj postelji, svjestan svog skorog odlaska Gospodinu, svojim suradnicama Željki Puljak i Miljenki Majić iz vjersko-humanitarne organizacije „Međugorje-Mir“ izrekao svoju duhovnu oporuku braći, bližnjima i prijateljima:
«Kad sam iz Rima došao u Zagreb molio sam Boga ne za ozdravljenje, pogotovo ne ozdravljenje čudom, nego da prihvatim njegovu volju, "Oče naš, budi volja Tvoja" ali i "Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!"
Jer, za sebe ne molim i ne želim čuda iz jednoga mjesta. I molio sam i to, ako će bolest potrajati dugo, daj mi Bože da ne osjećam bolova. To se, evo, čudo i događa.
Gledam i slušam tu masu molitava za mene i vidim jedan sklop odozgor, da sve te molitve stvarno doprinose, jer nema bolova, spavanje je dobro... i vjerujem ne samo za mene nego i za sve koji se nalaze u mukama u kakvima sam ja. I ako bi netko drugačije tumačio ovo događanje čini mi se da ne bi imao pravo.
I dalje stojim kod onog "Za zdravlje se borim, ali smrti se ne bojim." I neka vas ne razočara, molit ću sestricu smrt da ne oklijeva. Nisam više sposoban pisati duhovnu oporuku. Moja oporuka svima, i braći fratrima, i prijateljima, i prijateljima Međugorja po svijetu, je ona ista koju je meni moj pokojni otac ostavio: "Viruj viru koju si virovao, Boga moli kako si i molio, i radi posà koji si radija." Nastojao sam se toga držati, preporučam i drugima.
Po zagovoru Kraljice Mira neka Vas sve blagoslovi Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.»
Fra Ivan Landeka, OFM st.
Životopis - Rođen je u Rastovači 15. prosinca 1954. Osnovnu školu završio je u Posušju, gimnaziju kod franjevaca u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Augsburgu, Njemačka. Franjevački habit obukao je na Humcu 1973., a za svećenika je zaređen u Augsburgu 1981. Vojni rok služio je 15 mjeseci u Karlovcu (1976.-1977.). Dosad je kao svećenik djelovao je na nekoliko hercegovačkih župa: najprije je bio župni pomoćnik na Humcu (1981.-1988.)., potom u Međugorju (1988.-1991.) te dugogodišnji župnik u istoj župi (1991.-2000.), upravo u teška ratna vremena.Pokrenuo je izgradnju crkve u Šurmancima 1998. godine. Nakon toga je samostanski vikar i župni upravitelj na Humcu (2000.-2005.) te ekonom u istome samostanu (2003.-2005.), a zatim župnik u Kočerinu (2005.-2010.) i Posuškom Gracu od 2010. do danas. Bio je predsjednik Udruge "Međugorje Mir" u Splitu od 2002. do 2011. godine. Bio je definitor Provincije (2001.-2004.).
