Gospođa Larisa Malachovska je pravoslavka iz Moskve, a u Međugorje dolazi od 2004. Ove godine je sudjelovala na Međunarodnoj duhovnoj obnovi za organizatore hodočašća, voditelje centara mira, molitvenih i karitativnih skupina. Tom je prilikom s nama podijelila svoje osobno iskustvo Međugorja, Gospinih poruka i njihovih utjecaja na njezin život.
Larisa, kada ste prvi put čuli za Međugorje?
Moj prvi susret s Međugorjem dogodio se u crkvi sv. Kuzme i Damjana u Moskvi za vrijeme liturgije. Odjednom sam osjetila kako me netko gleda. Bio je to neobičan pogled koji sam osjetila na svojim leđima. Okrenula sam se i ugledala svoju prijateljicu, koje me gledala pronicljivim pogledom punim ljubavi. Vidjela sam kako Nataša nije više ona Nataša koju sam poznavala. Iz moje nutrine su neočekivano provalile riječi: Ti? Gdje si bila? Ona je odgovorila: U Međugorju. Što je Međugorje? Nakon liturgije mi je počela govoriti o Gospi, o ukazanjima, o Međugorju. Odlučila sam otputovati tamo jer sam i ja željela doživjeti tu duboku promjenu koja je na mojoj prijateljici bila tako vidljiva. Toliko ljubavi je zračilo iz njezinih očiju i lica. Pomislila sam, i ja želim tako ljubiti kao i ona. Ona mi je rekla kako trebam putovati odmah, dok se Gospa još ukazuje. Nakon mjesec dana sam došla u Međugorje, te s Natašom, koja je nakon prvog hodočašća osnovala molitvenu zajednicu, i ja postala članom iste.
Kako vam je bilo prvi put u Međugorju?
Molitveni program ovdje u Međugorju je za nas pravoslavne vjernike nešto potpuno novo, molitveni format kakav se u našoj tradiciji ne prakticira. Cijelo vrijeme sam plakala i plakala, duboko dirnuta načinom molitve kakav nas ovdje uči Gospa, a to je molitva srcem. Posebno dirljiva mi je bila molitva križnog puta, zatim prvi put u životu krunica i klanjanje... Osjetila sam jednostavnost i dubinu spontane molitve izgovarane riječima koje su dolazile iz dubine bića. Molila sam Gospodina da se ispovjedim srcem i vjerovala sam da to mogu. I bilo je tako! Za vrijeme boravka me stalno pratilo strahopoštovanje da se nalazim na mjestu gdje svaku večer Gospa dolazi na zemlju, te da sam ja u istom prostoru s njom. Ja mogu udisati miris Neba zajedno s Njom! Jedne večeri bili smo nazočni na ukazanju Gospe vidiocu Ivanu. Oko mene je bila grupa Talijana koji su glasno pričali te tako ometali molitvu i mir. Nisam se mogla nikako sabrati. Žarko sam željela moliti i pripremiti se za dolazak Gospe. Ali mi nisu dali, stalno su nešto pričali. Odjednom je nastala tišina, sve je na trenutak stalo, umuknulo, zašutjela je cijela priroda i sav narod. Samo negdje u daljini se čuo plač bebe. Bio je to trenutak ukazanja. Obuhvatila me nadnaravna tišina. Kasnije sam shvatila da je „ova tišina za vrijeme Gospina ukazanja“ učinila sve novo, razagnala svu tamu, ispraznila me od buke i donijela mi mir. Ta milosna, nebeska tišina istisnula iz moga srca svu taštinu i od tog trenutka sam počela i ja moliti drugačije – srcem. U meni je s Gospom započeo novi život.
Kako je bilo kad ste se vratili kući?
Na povratku sam razmišljala što nosim sa sobom iz Međugorja. Mnogi su na povratku svjedočili kako su se obratili, pokajali. Za mene je bio najsnažniji upravo taj trenutak tišine za vrijeme Gospina ukazanja, koji je tajanstveno proniknuo moje srce i promijenio ga. Bio je to dolazak Gospe na zemlju –točno u moje srce. Ova tišina učinila je sve novo u mom životu. Vratila sam se i počela sam moliti. Gospodin mi je darovao dar molitve srcem. Bilo mi je lako moliti i osjećala sam radost. Molila sam neprestano u vlaku, na poslu, u supermarketu. Polako se moj život počeo mijenjati u ono što Gospa kaže u jednoj poruci: „Neka vaš život postaje molitva.“ U svojoj nutrini počela sam prebivati s mojim Isusom. S krunicom u ruci šetajući golemom Moskvom, osjećala sam se tako malenom, a ujedno tako važnom za Gospu, moleći za ostvarenje njezinih planova mira. Od trenutka te nadnaravne tišine krunica je postala mojim kruhom svagdašnjim. Kad molim krunicu, vraćam se u tu tišinu susreta s Gospom i ona me vodi Isusu. Molitva krunice mi je pomogla ući dublje u duhovni život.
Članom ste „međugorske“ molitvene zajednice. Kako izgleda Vaš program?
Molitvena zajednica postoji već 14 godina. Sastajemo se svaki tjedan četvrtkom. Program je vrlo jednostavan, molimo krunicu, razmatramo evanđelje, i konkretno pomažemo onima koje nam Gospa stavlja na put. Molitva nam je zaista postala radost, teško nam se svaki put rastati. Svi članovi naše molitvene grupe bili su u Međugorju. Povezani smo duhovno s vama. Kad je teško, odmah molimo krunicu. Molitva krunice je za nas jednostavna, svatko ju može moliti i ujedno je tako snažna. Ona je hrana, odgovor, snaga, prosvjetljenje, kotač za spašavanje u nevolji. Osim toga, sastajemo se svake prve subote u mjesecu i provedemo nekoliko sati zajedno, izmolimo tri krunice, idemo na liturgiju, družimo se.
Već ste bili više puta u Međugorju, možete li izdvojiti još neka svoja iskustva kojih se rado sjećate?
Da, predivno iskustvo na seminaru posta molitve i šutnje. Gospa me dovela Isusu. U našoj istočnoj tradiciji ne prakticira se klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, tako da nisam znala kako se trebam ponašati na klanjanju. Na seminaru posta, molitve i šutnje imamo noćno klanjanje u tišini u kapelici. Upisala sam se na sat klanjanja tijekom noći. Došla sam u kapelicu te noći prepuna straha. Bojala sam se susresti s Isusom sama. Bojala sam se, jer nikad nisam mogla biti tako blizu Njega, doslovce nekoliko centimetara. Pričest je ipak druga stvar. Ovo je bilo nešto novo. Što ću mu govoriti? Koju riječ uputiti? Od straha sam posegnula u džep i potražila krunicu i bilo mi je jasno: Sad sam spašena! Cijeli sat ću moliti krunicu, odlučeno! Ponavljat ću „Radujsja Marija“ (Zdravo Marijo) i Gospa će se pobrinuti što i kako trebam moliti. Jer nisam znala ništa drugo što bih mogla moliti, niti mi je išta drugo bilo na pameti. Danas mislim kako mi se Isus nasmiješio. Naš prvi susret „oči u oči“ nikad ne ću zaboraviti, nakon nekoliko prvih „Zdravo Marijo“ sav strah je nestao. Srce mi se ispunilo ljubavlju i samo sam Ga gledala i gledala sa suzama u očima. Osjetila sam kako me Isus ljubi i da je to istina. Cijeli život sam tražila ljubav i mislila sam da me nitko ne voli, a sada sam osjetila kako me Isus ljubi. Odmah sam Mu povjerovala kao maleno dijete. Nisam imala nikakve sumnje. Sve mi je bilo jasno, Isus me voli! Povjerovala sam Njegovoj tihoj izjavi ljubavi. To je bilo prvo iskustvo susreta sa živim Bogom u euharistiji. Od tada često dolazim na klanjanje. Moje prijateljice iz molitvene grupe mi kažu: „Larisa, kad ti gledaš Isusa u Presvetom, tvoje oči su naširoko otvorene, pune ljubavi, ti si zaljubljena.“ Da, slažem se, Gospa me privela Isusu i ja sam se zaljubila. Danas kad se klanjam Isusu, ne trebam mu ništa govoriti, ne trebaju mi riječi. Gledam Ga, volim Ga, a znam kako me On gleda i voli i to je dosta. Sretna sam, zaljubljena sam sve više i više. Dolazim na klanjanje mojoj braći katolicima u Moskvi. Ponekad i „potajno“. Ne mogu opisati riječima što se događa za vrijeme klanjanja, osjećam kako Isus tako duboko zahvaća moj život, čitavo biće. Razum to ne može shvatiti, ljudske riječi to ne mogu izraziti. Iz klanjanja se vraćam preobražena. Znam da se poslije klanjanje nastavlja. Isus je svugdje, u bližnjima, u prirodi, na poslu, u obvezama svakodnevnice. Isus ostaje u mojim mislima, u svemu što se zbiva.
Što biste poručili čitateljima za kraj vezano uz Gospine poruke i njezina ukazanja?
Duboko sam uvjerena kako se Blažena Djevica Marija ukazuje u Međugorju. Istina je. Vjerujem kako će se tek onda kad poslušamo Gospu, ostvariti njezino obećanje da će se ono što je započela u Fatimi, nastaviti u Međugorju. Osjećam zahvalnost Bogu za taj neizmjeran dar – biti dio tog velikog plana spašavanja čovječanstva po Mariji. Svjesna sam i odgovornosti i za Gospu sam spremna učiniti sve. Naša molitvena zajednica u Moskvi moli s vama za Gospine nakane.
Izvor: GLASNIK MIRA