Izbornik

MEĐUGORJE: PROČIŠĆIVAČ VJERE I SRCA

MEĐUGORJE: PROČIŠĆIVAČ VJERE I SRCA

Za mene je Međugorje poput tog dijalizatora. Onako bolesni u vjeri, srcu, životu ljudi dođu ovdje, ovdje se očiste i potpuno novi i obnovljeni vraćaju se na svoja životna mjesta. Kako se sve to događa, zašto… mislim da se ne trebamo niti pitati. Važno je jednostavno da funkcionira. Ostaje nam slijediti ovaj primjer i poziv: život župe, sveta misa, ispovijed i obraćenje.“

 

Početkom svibnja u Međugorju je boravio otac Glenn Sudano kao duhovnik jedne manje grupe američkih hodočasnika. Započeli smo razgovor sasvim slučajno. Iz njegovih objašnjenja o tome kako svećenik treba slaviti svetu misu, odnosno – kako svećenik u misi treba „nestajati“ kako bi sve više ostavljao prostor Kristovoj prisutnosti u euharistiji,odmah sam shvatila da ispred sebe imam čovjeka koji duboko i istinski želi živjeti svoj svećenički i redovnički poziv.


U razgovoru s njim, ali još više malo ga istražujući na Internetu otkrila sam otprilike ovo Otac Glenn Sudano jedan je od osam franjevaca kapucina koji su se 1987. odvojili od Reda kapucina te osnovali novu zajednicu Franjevačke braće od Obnove (The Community of the Franciscan Friars of the Renewal) ili skraćeno C.F.R. Oni i dalje slijede franjevačku tradiciju kapucina, ali se trude radikalnije živjeti svoj franjevački poziv na siromaštvo, prošnju, služenje najsiromašnijima, rad vlastitim rukama, te evangelizaciju. Kao prosjačka zajednica započeli su u biskupiji New Yorka, a od 2016. priznati su kao religiozni institut pod papinskim pravom, direktno odgovorni Svetoj Stolici. Ženska grana reda osnovana je 1988. i njihovo sjedište je u Bronxu, New York City. Danas zajednica broji 130 članova različitih nacija koji žive u samostanima zajednice u Americi, Engleskoj, Irskoj, Hondurasu i Centralnoj Americi. Otac Glenn je voditelj njihove kuće u New Yorku, ali je i svojevrsni glasnogovornik zajednice.


Na moj upit koji su bili razlozi njihova odvajanja od Reda kapucina, otac Glenn odgovorio je kako je glavni razlog bio njihova zabrinutost zbog učinka sekularizma na redovnički život [među kapucinima] i nedostatka jasne i eksplicitne vjernosti Crkvi te nastavio: „Ono što smo tada mogli vidjeti, nisu bili toliko počinjeni grijesi, već grijesi propusta. Primjerice, župnik nije mogao otvoreno govoriti protiv Svetog Oca, ali zato nije govorio ništa niti u njegovu obranu ili njemu u prilog. Nije osuđivao klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu ili molitvu krunice, ali ih nije niti promicao. Brinulo nas je i to što mnogi tradicionalni izrazi vjere nisu bili cijenjeni ili prakticirani. Kao posljedice ovog sekularizma i mlakosti vjere, bila su sve slabija nova redovnička zvanja. Mladi ljudi vole izazov, vole radikalnost, čiste i svete te uzvišene uzore i ciljeve – a to više u našoj kapucinskoj zajednici nisu mogli vidjeti. Potencijalni kandidati željeli su sudjelovati u tradicionalnim oblicima religijskog života i željeli su tradicionalne znakove toga, poput npr. nošenja habita i brade.


Danas mi nemamo župe, nego živimo među siromašnima, sve radimo sami (kuhamo, peremo), nemamo televizora ni kompjutora. Ako nešto treba obaviti na Internetu, idemo u javne Internet prostore. Ne želimo da nam kompjutor bude centar kuće. Imamo zajedničke molitve kao i osobnu molitvu klanjanja sat vremena pred Presvetim. Trudimo se obnoviti naš franjevački (kapucinski) poziv, ali to je zapravo naš katolički identitet. Dolaze nam novi pozivi – tako da sada imamo nekoliko Iraca, Francuza, Čeha, Poljaka… zajednica raste malo-pomalo.


Na upit o njegovim iskustvima vezanim za Međugorje, lice oca Glenna se razvuklo u široki osmijeh. I odmah je nastavio: „Od početaka naši osnivači gledali su pozitivno na Gospina ukazanja u Međugorju. Također i nekoliko naših članova dobilo je svoj redovnički poziv upravo ovdje. Za nas je međugorska duhovnost vrlo važna. Iako imamo i nekoliko članova zajednice koji se ne slažu s Međugorjem – ali naravno oni nikada u Međugorju nisu niti bili. To je nekako uvijek tako: protiv Međugorja imaju nešto upravo oni koji tamo nikad nisu ni bili!

Baš sam jučer na svetoj misi, promatrajući onu rijeku ljudi koja je dolazila primiti svetu pričest, pomislio – Pa kako ovo može biti loše? Ja osobno u Međugorje najviše dolazim radi ispovijedanja. Kad oko 16 sati završim obveze s grupom hodočasnika, od 17 sam sati pa nadalje na raspolaganju za ispovijed. Tu tako jasno mogu vidjeti snagu obraćenja u srcima ljudi. Ponekad gledajući sva ova previranja u svijetu i Crkvi, upitam se: Da nije bilo Međugorja, kakvo bi stanje u Crkvi danas bilo? Vidiš, kad čovjek ima neku bolest krvi ili bubrega, onda ide u bolnicu gdje ga priključe na aparat koji će mu pročistiti krv. Za mene je Međugorje poput tog dijalizatora. Onako bolesni u vjeri, srcu, životu ljudi dođu ovdje, ovdje se očiste i potpuno novi i obnovljeni vraćaju se na svoja životna mjesta. Kako se sve to događa, zašto… mislim da se ne trebamo niti pitati. Važno je jednostavno da funkcionira. Ostaje nam slijediti ovaj primjer i poziv: život župe, sveta misa, ispovijed i obraćenje.“

Izvor: GLASNIK MIRA