Izbornik

UPOZNAJTE MEĐUGORJE (1)

UPOZNAJTE MEĐUGORJE (1)

DR. FRA TOMISLAV PERVAN: UPOZNAJTE MEĐUGORJE (1)

Mjesto i župa Međugorje nalazi se u Hercegovini, kojih tridesetak kilometara jugozapadno od Mostara, upravnog, kulturnog i društvenog središta cijele Hercegovine. Međugorje – ime je slavenskoga podrijetla, a dolazi od riječi ‘među-gorje’, područje između dviju gora. Župa obuhvaća mjesta Međugorje te Bijakoviće, Vionicu, Miletinu i Šurmance. Naseljena je katoličkim življem, danas broji kojih pet tisuća stanovnika. U početcima zbivanja, god. 1981., imala je oko 2500 vjernika. Uoči Drugoga svjetskog rata župa je imala više od četiri tisuće vjernika. Rat je uzeo gotovo četiristo mladića u naponu snage, a mnogi su nakon rata morali bježati u emigraciju zbog progona komunističke, ateističke vlasti svega što bijaše hrvatsko na ovim prostorima.
Pastoralnu skrb za vjernike u župi od samoga utemeljenja župe god. 1892. vode braća franjevci koji su na prostorima Bosne i Hercegovine prisutni od kraja trinaestoga stoljeća. U četrnaestom stoljeću postoji bosanski franjevački vikarijat, a najpoznatiji franjevac toga doba jest fra Peregrin Saksonac, iz njemačke pokrajine Saksonije-Saske. U Bosni, za suzbijanja bogumilstva, bosanske inačice patarena, tzv. ‘bosanskih krstjana’, djelovao je neko vrijeme prvi hrvatski svetac i mučenik sv. Nikola Tavelić. U petnaestom stoljeću naći ćemo ovdje na ovim prostorima velikoga franjevačkog reformatora sv. Jakova Markijskoga, a sv. Ivan Kapistran ohrabrivao je kršćanske vojnike za bitke s Turcima pod Beogradom. Preminuo je u Iloku 1456.

 

Bosna je pala pod otomansku vlast god. 1463., zadnje uporište, kad pada i Hercegovina, bijaše Herceg-Novi, koji je pao pod Turke 1482. Konačni poraz doživljava hrvatska vojska na Krbavskom polju 1493. Turski osvajači željeli su zauzeti svu Hrvatsku te prodrijeti do Beča i Rima, odnosno što dalje na zapad. Na tom njihovu putu ispriječila se Hrvatska koju su rimski pape zbog toga prozvali “predziđem kršćanstva” (“antemurale christianitatis”). No, Hrvatska je morala stoljećima plaćati veliku cijenu. Osim što su mnogi Hrvati izginuli u neprestanim ratovima, otet joj je njezin središnji dio, njezino srce: Bosna i Hercegovina.

Život katolika pod turskom vlašću stalno je bio izložen islamizaciji, ugnjetavanju i progonima. U turskom feudalnom sustavu nitko od kršćana nije mogao posjedovati ništa od nepokretne imovine. Katolici su bili trajni “državni neprijatelji”, jer im je glava bila u “neprijateljskom latinskom“ Rimu. Preživljavali su uzgojem stoke te kao kmetovi-raja radeći na posjedima turskih i domaćih islamiziranih gospodara, aga i begova, primorani davati velike poreze u stoci, žitu, novcu. Napose bijaše okrutan tzv. „danak u krvi“, tj. u dječacima koje su Turci nasilno otimali, islamizirali i od njih stvarali janjičare, najelitnije postrojbe za osvajanje još neosvojenih kršćanskih zemalja, pa i svojih vlastitih – hrvatskih. Povijest bilježi janjičare kao krajnje okrutne vojnike. Stoga su mnogi Hrvati bili prisiljeni na bijeg prema zapadu. Na taj način je muslimanski element ušao na prostore Bosne i Hercegovine.
Do vremena turske okupacije Bosna i Hercegovina je bila gotovo 100% naseljena Hrvatima. Usporedo s prodorom Turaka s istoka i pravoslavni Srbi su bježeći ispred njih, a kasnije pomažući im u osvajanju, doselili na ove prostore gdje do tada uopće nisu živjeli. Potom su tvorili za vrijeme monarhije tzv. Vojnu Krajinu.
Iz predotomanskoga razdoblja gotovo na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine nema nikakvih kršćanskih tragova ni spomenika osim stećaka. To su jedini preostali nadgrobni spomenici ovoga podneblja. Nisu ih mogli uništiti jer su stećci velike kamene obrađene gromade. Kršćanstvo je na ovim prostorima bilo prisutno još u rimsko doba. Pavao piše kako je od Jeruzalema pa sve do Ilirika pronosio Kristovo evanđelje (Rim 15,19). Iz ranokršćanskog razdoblja postoje ruševine starokršćanskih crkava. Primjerice, u čitlučkom polju još uvijek postoji lokalitet „Crkvine“, a jedan fino obrađeni kamen s toga lokaliteta ugrađen je u novu čitlučku crkvu prije više od pedeset godina, na njezinu pročelju. Za seobe naroda ovdje su se naselili Hrvati koji su vremenom prihvatili kršćanstvo, bili uvijek u savezu s rimskim papom, makar je i Bizant imao svojih posizanja za ovim prostorima.

Turska okupacija
Dolaskom otomanske vlasti pravoslavlje se pomiče prema zapadu. Ima jedna povijesna znakovitost. Franjevački su samostani u tursko doba odreda uništeni, spaljeni, franjevci pobijeni ili su bili prisiljeni bježati na slobodne prostore. Rušenje samostana u Mostaru i mučeništvo franjevaca podudara se vremenski s gradnjom Staroga mosta i gradnjom pravoslavnoga samostana Žitomislići. Jedni su morali nestati s lica zemlje da bi se drugi nastanili. Franjevci su iz dalmatinskih samostana te kreševskog samostana pastorizirali preostalo katoličko pučanstvo u Hercegovini tijekom otomanske vlasti sve do uspostave Hercegovačke franjevačke kustodije sredinom 19. stoljeća. Tada je Hercegovina postala samostalna jedinica unutar franjevačkoga reda. Danas je to Hercegovačka franjevačka provincija sa sjedištem u Mostaru.
Franjevci su na prostoru Bosne i Hercegovine ostavili neizbrisive tragove. Mnogi su obogatili Crkvu u Hrvata primjerima mučeništva, osobne svetosti i herojskim svjedočenjem za Krista; prosvjećivali su pučanstvo, dali su svoj nemjerljivi doprinos na svakom području čovjekova duha i uma, u širenju pismenosti, razvitku umjetnosti i znanosti, tiskanju knjiga, opismenjavaju nepismena puka.
U velikim ratovima 17. st. većina župa u Hercegovini je uništena, među njima i župa Brotnjo-Međugorje. Kad se u 18. st. u Hercegovinu vratio relativni mir, franjevci prikupljaju ostatke vjernika i ustrojavaju župe. Župa Međugorje utemeljena je god. 1892. Nakon oslobođenja od osmanlijske vladavine (1878.), vlast na ovim prostorima preuzela je Austrougarska monarhija. Iz političkih razloga novooslobođene krajeve nije željela priključiti Hrvatskoj državi kojoj su povijesno pripadali, nego su sustavno potiskivali hrvatsku svijest, kušajući stvoriti nekakav ‘bosanski jezik’ i ‘bosansku naciju’. Tako je još jednom u povijesti hrvatski narod Bosne i Hercegovine ostao izvan matice zemlje.
 
Prvi i Drugi svjetski rat
Nakon što je završetkom Prvoga svjetskog rata nestala Austrougarska monarhija na ovim prostorima sile pobjednice stvaraju tzv. Versajsku Jugoslaviju uz pomoć masonerije i domaćih jugoslavenskom idejom zadojenih političara. Život u toj umjetnoj tvorevini bijaše težak, mnogi su bili prisiljeni iseliti u prekomorske zemlje. Pogotovo tragično bijaše vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Tijekom Drugoga svjetskog rata gubitci hrvatskog naroda bili su golemi i do danas nepreboljeni. Osjetila je to napose Hercegovina. Na samom kraju rata, kada je rat već bio službeno okončan, oko tristo tisuća civila i vojnika izgubilo je život u Bleiburgu i “Križnom putu” hrvatskog naroda, kada su, nakon kapitulacije, saveznici, sukladno postignutim dogovorima, trebali pružiti utočište Hrvatima i drugima koji su se našli u tome povijesnom zbjegu pred komunistima. Međutim, saveznici, prema naredbi engleskih vojnih zapovjednika, izručuju vojsku i civile komunističkim partizanima koji su započeli svoj krvavi osvetnički pir nad razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima.
U samom Bleiburgu te u susjednoj Sloveniji živote je izgubilo silno mnoštvo ljudi, dok je ostatak ljudstva morao formirati kolonu dugu 60 km sa svrhom povratka u komunističku Jugoslaviju i njene logore. Tu je započela Golgota hrvatskog naroda i tzv. Križni put koji je išao od najsjevernije do najjužnije točke novostvorene višenacionalne države Jugoslavije. Partizani su Hrvate ubijali u hodu, bez suđenja, bez utvrđivanja možebitne krivice, sve po vlastitom hiru i nahođenju. Posebno su bili progonjeni Hrvati iz Hercegovine.
Komunisti su u ratu i poraću ubili 630 svećenika i časnih sestara na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a samo u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji život je nasilno izgubilo 66 franjevaca. Drugi svjetski rat uzeo je 344 žrtve iz župe Međugorje.
Život pod komunističkom vlašću u župi Međugorje bio je težak. Ljudi su premlaćivani, suđeni na višegodišnje kazne zatvora samo zato jer su bili katolici i Hrvati. U školi se, kao i u drugim hrvatskim krajevima, kušalo djecu odnaroditi, učiniti ih bezbošcima. Zahvaljujući snažnom vjerskom osjećaju u narodu komunisti nisu uspjeli u tomu. Većina nastavničkog kadra u školama u Hercegovini bijahu nehrvati, uglavnom Srbi, Crnogorci, muslimani koji su sustavno potirali hrvatsku svijest među učenicima. Isto tako i milicijski kadar bijaše nehrvatski tako da su ljudi živjeli u trajnom strahu od uhođenja, doušnika, u strahu od zloglasne UDBE, gdje se za sitnicu znalo otići na dugogodišnju robiju.

Ukazanja Blažene Djevice Marije
Kraj je u isto vrijeme sustavno gospodarski zapostavljan da bi se što više ljudi iselilo. Hodočasnici koji su ovamo dolazili na početku ukazanja sve su to vidjeli. Dočekao ih je siromašan kraj, neljubazni milicionari, stalne kontrole. Vlast nije dopuštala da im se pruži bilo kakva usluga, nego ih je progonila, šikanirala i zatvarala. Čak i same svećenike koji bi došli iz prekomorja kao hodočasnici u Međugorje. Zatvarani su jer su svjedočili da se Gospa ukazala. No, domaći ljudi bili su gostoljubivi i ponosni. Spojili su ponos i prkos, vezan uz snažni vjerski naboj.
Ukazanja Blažene Djevice Marije u lipnju 1981. učinila su da se u Međugorju i o Međugorju može govoriti upravo kao i kod Isusovih učenika, apostola, naime, o vremenu prije uskrsnuća i poslije uskrsnuća, kad im se Uskrsli ukazivao i poučavao ih. Tako i ovdje imamo vrijeme prije ukazanja i poslije ukazanja. Ništa više nije isto na ovome ozemlju. Kao što su apostoli bili neustrašivi u svjedočenju istinitosti uskrsnuća, a znamo kako su se vi odreda ponijeli u noći kad Isus bijaše ‘predan’ – svi su se razbježali, Juda ga izdao, Petar triput zanijekao da ga uopće poznaje, slično možemo svjedočiti i ovdje. Nakon Marijinih ukazanja ljudi su bili spremni podnijeti sve moguće komunističke prijetnje, represije, progone, zatvore. Jednako i vidioci koji su nekom nebeskom silom ‘katapultirani’ iz svoga svagdana. Slobodno se može reći da su Marijina ukazanja promijenila lice samoga mjesta. Ništa više nije isto. S nadnevkom Marijinih ukazanja počinje nova povijest Međugorja, ali i cijele Hercegovine.
Doživjeli smo ovdje neviđenu i nečuvenu komunističku hajku protiv vidjelaca, Crkve, franjevaca, vjernoga puka. Rabio se rječnik iz Drugog svjetskog rata, fašizam, ustaše, kleronacionalizam. Prizivali se duhovi prošlosti. Komunisti u strahu za svoje pozicije, ali je Nebo imalo svoju logiku. Dvije godine mjesto je bilo pod ‘opsadnim stanjem’. Na trinaest mjesta bile su postavljene straže oko cijeloga mjesta, dvije godine nitko nije smio pristupiti na Brdo ukazanja niti se uspeti do križa na Križevcu. U prvim mjesecima nisu dopuštali da se dovozi voda u cisternama za hodočasnike iz obližnjih mjesta, punih sedam godina nije bilo nikakvih sanitarnih prostora, zahoda. Franjevcima nije dopuštena nikakva gradnja, živjeli su gotovo u neljudskim uvjetima, pogotovo časne sestre koje su služile u župi. Kao da su htjeli da izbije kakva zarazna bolest ili epidemija pa da stave cijelo mjesto u ‘karantenu’, zabrane pristup Međugorju. Kao i drugdje, nas je Nebo spasilo od takvih katastrofalnih posljedica.
Stanje se popravilo tek nakon pada komunizma, ali je početkom devedesetih godina na prostorima bivše države izbio rat. Bosna i Hercegovina bijaše u ratnom vihoru do 1995. Međugorje bijaše pošteđeno ratnih razaranja kakva je primjerice doživio stolni grad Mostar. Hodočasnici nisu prestajali dolaziti i u ratnim okolnostima, mnogi su dopremali humanitarnu pomoć, a nebrojeni hodočasnici koji su doživjeli Hrvate kao miroljubiv narod i istinske vjernike, pisali su pisma svojim državnicima i političarima da priznaju Hrvatsku kao neovisnu državu. Može se reći da su upravo ukazanja u Međugorju bila stanoviti okidač za svekoliku pomoć koju smo iskusili u ratu.

Molitveni prostor i molitveno ozračje u Međugorju
Odmah nakon što je župa uspostavljena vjernici su se dali na gradnju nove crkve. Crkva je doskora sagrađena. Zbog trusnoga tla doskora su joj zidovi počeli pucati, cijelo je zdanje tonulo, pa se nakon Prvoga svjetskog rata počelo misliti na gradnju nove crkve. Radovi su na novoj crkvi započeli god. 1934. Rat je prekinuo gradnju, a nastavilo se graditi šezdesetih godina da bi crkva bila blagoslovljena 1969. To veliko zdanje – zacijelo preveliko u odnosu na broj vjernika u župi – danas je žarište i središte molitvenoga života župljana i hodočasnika. Prostor stare crkve uređen je kao park tako da su konzervirani temelji stare župne crkve. Zbog potreba velikoga broja hodočasnika osamdesetih godina uređen je prostor oko crkve, razvedena rasvjeta. Na tome prostoru postavljen je 1987. kip Blažene Djevice Marije rad talijanskoga kipara Dina Felicia. Od mještana kupovano je zemljište u prostoru iza crkve. Tu je sagrađen vanjski oltar na kome se održavaju svečana misna slavlja u ljetnim mjesecima. Prostor može prihvatiti više desetina tisuća hodočasnika. U dogledno vrijeme treba misliti kako cijeli prostor prekriti, napraviti veliku kriptu s mnogobrojnim ispovjedaonicama i kapelicom trajnoga klanjanja, jer su poznate hercegovačke vrućine u srpnju i kolovozu, a hodočasnici traže, žude za mirom i tišinom.
Crkva je povezana s grobljem Kovačicom šetalištem i stazom uz koju je postavljeno pet mozaika na kojima su predočena Otajstva svjetla krunice, rad akademskoga slikara Ante Mamuše. Sve se slijeva prema velebnom brončanom kipu koji prikazuje Krista – Uskrsloga što ga je izradio slovenski kipar Andrej Ajdič. Svi hodočasnici obilaze to mjesto, mole uz postaje križnog puta koje su postavljene oko toga golemog kipa.
Logično, mjesto prvih ukazanja na brdu Crnici također je lokalitet koji svi hodočasnici pohode. Na mjestu prvih ukazanja u povodu 20. obljetnice ukazanja podignut je kip Blažene Djevice Marije, replika onoga koji se nalazi u prostoru ispred crkve Sv. Jakova u Međugorju. Stazom su god. 2002. postavljeni brončani reljefi koji prikazuju petnaest otajstava krunice – radosna, žalosna i slavna otajstva – rad talijanskoga kipara Carmela Puzzola. U podnožju samoga brda nalazi se lokalitet zvani Plavi križ, postavljen još god. 1985.
Nakon pohoda Brdu ukazanja hodočasnici redovito pohode i veliki betonski križ na brdu Šipovac. Brdo je preimenovano god. 1934. u Križevac. Župljani su zajedno sa svojim onodobnim župnikom svojim rukama iznijeli na brdo (520 metara nad morem) sav građevni materijal i vodu, jer je brdo, kamenito i strmo, bilo neprohodno. Trebalo je prokrčiti put do vrha. Križ je visok 8,56 metara. Na njemu stoji natpis: „ISUSU KRISTU, OTKUPITELJU LJUDSKOG RODA, U ZNAK SVOJE VJERE, LJUBAVI I NADE, U SPOMEN 1900. GODIŠNJICE MUKE ISUSOVE“. Svečano misno slavlje slavi se u nedjelju iza blagdana Male Gospe, u čast blagdana Uzvišenja Svetoga Križa. Do samoga križa postavljene su postaje križnog puta te petnaesta postaja – Gospodinovo uskrsnuće. I njih je kao brončane reljefe izradio talijanski kipar Carmelo Puzzolo. Milijuni su se hodočasnika popeli na Brdo ukazanja i Križevac tako da je kamenje danas gotovo uglačano – svjedočanstvo koliko je hodočasnika prošlo tim stazama, po tome kamenju.
Crkva sv. Jakova zajedno s Brdom ukazanja i Križevcem tvore molitveni trokut u kome se odvija hodočasnički molitveni program. Vrhunac je, jasno, večernje euharistijsko slavlje za sve hodočasnike te klanjanje Presvetom tri puta u tjednu i čašćenje Gospodinova križa petkom nakon euharistijskoga slavlja. Molitveni intenzitet koji se odvija ovdje u Međugorju cijele godine ne ćemo pronaći ni u kojem drugom svetištu u svijetu. I po tome je Međugorje jedan izuzetak koji bi trebalo slijediti i presađivati u cijeli svijet. 

(Nastavlja se)

Izvor: miportal.hr i Knjiga: Na izvorima Međugorja/ Dr. fra Tomislav Pervan