Izbornik

UPOZNAJTE MEĐUGORJE - PUTOKAZ OBNOVE CRKVE (5)

UPOZNAJTE MEĐUGORJE - PUTOKAZ OBNOVE CRKVE (5)

FRA TOMISLAV PERVAN: PUTOKAZ OBNOVE CRKVE – UPOZNAJTE MEĐUGORJE (5)

MEĐUGORJE KAO ODGOVOR NA KRIZU U CRKVI                                 

Važna uloga u Crkvi

Međugorje se dogodilo u trenutku duboke krize i u samoj Crkvi. Na kormilu Petrove lađe bijaše papa Poljak, prvi netalijan nakon više od četiri i pol stoljeća. Bio je trn u oku komunističkim režimima na Istoku, htjeli su ga ukloniti kao ugrozu i prijetnju, i gotovo je bio ubijen na trgu Svetoga Petra četrdeset dana prije međugorskih zbivanja. Preživio je atentat i to je svoje preživljavanje izravno pripisao samoj nebeskoj Majci. Jedna je ruka usmjerila smrtonosno zrno, a druga ga je vodila. Papa bijaše na pragu smrti i Marija ga je vratila u život. Tako je sam opisao svoje stanje i u zahvalu za ponovno darovani život dao je ugraditi revolversko zrno koje se zaustavilo u tijelu u krunu Marijina lika u Fatimi.

Crkvu su međutim iznutra potresale krize, posvjetovnjačenje, liberalizam u teologiji, protestantski duh u egzegezi. Mnogi su svećenici, redovnici i redovnice nakon Sabora koji je završio 1965. napustili svoje zvanje, pošli u svijet. Htjeli su se izjednačiti sa svijetom, što Sabor nikako nije imao u svojoj nakani. Sabor je imao nakanu otvoriti Crkvu svijetu, posadašnjiti Crkvu, ali ne u smislu njezina posvjetovnjačenja – jer su nespojivi Kristov Duh i duh ovoga svijeta – nego da Crkva ponovno zasja u svijetu kao svjetlo svijeta, da bude sol zemlje. Isus je poslao svoje u svijet naviještati završnu Božju riječ svijetu, učiniti svijet kristolikim, a ne Crkvu svjetolikom. Nikada kršćanski misionari – od prvih apostola, od samoga Pavla na ovamo – nisu ni pokušavali prilagoditi se svijetu, prihvatiti mjerila ovoga svijeta, nego prilagoditi svijet Isusu Kristu, prilagoditi ga mjerilima i kriterijima koje je postavio sam Isus Krist. To je smisao evangelizacije. Unijeti na krajnje jednostavan način Radosnu vijest i Krista u svijet. Koncilske pape htjele su otvoriti vrata i prozore, ‘provjetriti’ zrak, pokrenuti golemu crkvenu ‘mašineriju’ iz stanja mirovanja. Ali je najednom duh svijeta prodro u Crkvu, zahvatio mnoge koji su onda okrenuli leđa Kristu i Crkvi.

Sabor je naime tražio trostruko otvaranje Crkve: Najprije prema vlastitim izvorima, prema Svetomu pismu, starim crkvenim ocima kao neposrednim svjedocima vjere, predaji, potom otvaranje prema drugim kršćanima, prema svim ljudima i na kraju otvaranje prema aktualnim pitanjima koja muče svijet i čovječanstvo. I nije riječ o jeftinom posvjetovnjačenju, poistovjećivanju sa svijetom, nego povrat onomu prvotnom misionarskom zamahu kakav imamo u ranoj Crkvi, nakon Duhova. Obveza je svih vjernika biti misionarom, navjestiteljem Isusa Krista, riječju i životom. Misionarska obveza ponajprije je obveza na cjelinu predanoga vjerskoga poklada, cjelovitost Kristova nauka, te s toga zrenika odvažiti se govoriti svijetu o Isusu Kristu, donositi trajno suvremenu poruku Krista Isusa.

Namjesto blagoslovljenih i slatkih ubirali smo nakon Sabora gorke plodove, početkom sedamdesetih godina Pavao VI. govorio je otvoreno kako je u Crkvu provalio dim i smrad Sotone; osjećao se ponukanim ponuditi svijetu kako ponovno radosno navijestiti svijetu Isusa Krista, objavio je apostolsku pobudnicu O navještaju Evanđelja, dokument koji ni danas nije izgubio ništa od svoje suvremenosti i žurnosti. Sve što je tada izrekao, dade se i danas primijeniti na naše prilike, može postati naša osobna zadaća i obveza u Kristovu djelu spašavanja svijeta.

U takvim, za Crkvu pomalo sumornim prilikama, događa se Međugorje. Kriza identiteta među svećenicima, kriza duhovnih zvanja, sjemeništa se prazne, broj redovnika i redovnica se prepolovljuje, samostani se zatvaraju, masovni otpad od Crkve, crkve su poluprazne, bogoslužja jedva posjećena. Tihi otpad i izlazak iz Crkve, pravi se vjernici više ne snalaze. A ovdje, u Međugorju, događa se zaokret za 180 stupnjeva. Slobodno možemo reći da je ono sa svim što je učinilo i postiglo u svijetu tijekom ovih trideset i više godina najzreliji plod koncilske obnove. Ono što je Sabor zamislio i zacrtao kao put Crkve u novo tisućljeće ozbiljuje se ovdje življenjem poruka. Ponovno se Marija očituje, prema riječima Pavla VI., kao Zvijezda nove evangelizacije. Ivan Pavao II. svojim spisima pokušava dati orijentire, putuje cijelim svijetom kao istinski evangelizator, želi svakomu donijeti Isusa Krista. Čini to i zamašnjak Međugorja.

Novo poglavlje Djela apostolskih

Međugorske su poruke izvorno biblijske, gore smo to protumačili. Treba učiniti u životu zaokret, treba se životno okrenuti Isusu Kristu i prihvatiti ga kao temelj svoga života. I kad Krist zauzme svoje središnje mjesto u našemu životu, sve će se posložiti i doći na svoje. Čovjek će imati jasne životne koordinate, uz onu vodoravnu uvijek je nužna i okomita, prema nebu, prema Bogu. Tako život poprima svoje istinsko uporište, ima svoj smisao i cilj.

Stoga se Međugorje širi od samoga početka u koncentričnim krugovima. Zahvaća upravo kao i rana Crkva, od Jeruzalema, Judeje, Samarije – do kraja svijeta, sve. Hodočasnici čuju, dolaze, imaju svoja krajnje pozitivna iskustva, zahvaćeni su, pronose poruku Međugorja svijetom. Pisana riječ, izgovorena riječ, nosači zvuka, video-zapisi, svjedočanstva vidjelaca, trenutci ukazanja bivaju zabilježeni, šire se svijetom. Vidioci postaju predmetom zanimanja stručnjaka, liječnika, psihologa, znanstvenika. Svi svjedoče da se u trenutku ekstaze događa nešto neobično, za njih neprotumačivo. Nikakva halucinacija, nema patoloških promjena ili ispada, sve se odvija normalno, ali za naše oko neprotumačivo. Ni jedno dosadašnje Marijino ukazanje nije u toj mjeri i opsegu zabilježeno, ispitivano, proučavano kao ova međugorska, u svim dosadašnjim godinama. Vidioci se nisu plašili niti ustručavali podvrgnuti ni najzahtjevnijim ispitivanjima da bi se isključile dvojbe spram bilo kakva krivotvorenja, prijevare, ‘fingiranja’ ili ‘švindla’.

I što danas imamo? Imamo Međugorje kao zemljopisni pojam, župu i mjesto u Hercegovini, ali imamo Međugorje i kao globalni pojam za obnovu Crkve u Kristovu Duhu. Desetci tisuća molitvenih zajednica širom svijeta nastalo je kao plod i odjek međugorskih zbivanja, milijuni su prošli ovim mjestom, nebrojeni su iskusili udar milosti u svome životu, obratili su se, načinili životni zaokret. Tisuće su – prema nama dostupnim podatcima – promijenili zvanje, stupili u svećenički ili redovnički poziv, ili su se do kraja posvetili Bogu po osobnim zavjetima u raznim udrugama ili novonastalim pokretima. Sva su druga mjesta ukazanja – od Guadalupe do Kibeha u Africi – vezana zemljopisno uz posve određeni lokalitet, dok je Međugorje postalo globalnim pojmom svojom proširenošću.

Ono o čemu i današnji Papa govori kao road map, o smjernicama obnove i evangelizacije svijeta, događa se u Međugorju. Papa govori o obraćenju, molitvi, sakramentu pomirenja, euharistiji, euharistijskom klanjanju, solidarnosti te misioniranju svijeta iz snage Božje riječi i euharistije. Sve se to događa i u punini ostvaruje ovdje u Međugorju, od samih početaka. Upravo kao hod na izvore i iščitavanje znakova vremena. Međugorje je duboko oranje u čovjekovoj duši i srcu, ono je duboki hod i prema unutra, a i prema vani. Međugorje mijenja ljude i srca, ali je ono također i na karitativnom i humanitarnom planu dosada donijelo i pobralo silne plodove. Brodovi su humanitarne pomoći stizali upravo zahvaljujući Međugorju u ratom zahvaćena područja na ovim ozemljima; toliki su tegljači iz cijele Europe stizali, ljudi su od usta otkidali da bi pomogli nevoljnicima i prognanicima u bivšoj državi. Međugorje je pronijelo hrvatsko ime svijetom. Ono je bilo u mnogim ustima i ušima ozloglašeno, prikazivano u najcrnjim bojama, bili smo pred svijetom žigosani i obilježeni, a upravo je Međugorje ispravilo krivu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima u svijetu. Svijet je prepoznao Hrvate kao vjernike i katolike, odane Crkvi i Papi.

Međugorje jest doduše i veliki magnet za mogućnost materijalnoga profita, napretka, pa čak i bogaćenja. Negdje sredinom osamdesetih godina pojedinci su ‘namirisali’ profit, započeli graditi. Gradilo se i gradi se stihijski, bez stila i ukusa. Raznorodni graditeljski stilovi vide se na ovome prostoru, bez konkretnoga urbanističkoga plana, bez prave urbane infrastrukture, a na vrhuncu sezone ugošćuje se ovdje i više od trideset tisuća hodočasnika. S jedne strane hodočasnici traže suvremeni ugođaj i komfor, a s druge strane svi priželjkujemo jednostavnost koja je vladala prvih godina ovdje. Protiv trendova se nemoguće boriti, treba ići ukorak s potrebama, ali ne zaboraviti ono bitno: Sve što se ovdje zbiva, činjenica koja ljude privlači u Međugorje jest prvenstveno i ponajprije Gospa – njezina ukazanja i svjedočanstvo života – upravo župljana. Bez naše žive vjere, bez našega svjedočanstva može se dogoditi da rijeka presuši, da Nebo zatvori svoje ustave i ‘slavine’.

Zato moramo baciti pogled prema sutra. Što sutra očekujemo, što zapravo možemo očekivati u ovim okolnostima? Već smo rekli, Sabor je proglasio povrat na izvore. Na početke, kad sve bijaše nepomućeno. Danas se na sve strane zaštićuju raznim zakonskim uredbama i propisima biotopi života, ona izvorna staništa, gdje je sve ekološki čisto i nepomućeno. Ta se staništa ničim ne smiju onečistiti, zagaditi, moraju biti zaštićena od svih ekoloških ugroza. Isto bi se trebalo dogoditi i ovdje u Međugorju, odnosno u Bijakovićima: Zaštititi onaj iskonski biotop, ono stanište iz koga je sve poniknulo, iz koga su potekle rijeke milosti, ona bujica koja pruža svoje rukavce po cijelom svijetu i napaja, natapa Božji Grad. I zapućivati se danomice na taj vrutak koji uvijek daje svježu vodu i toči milost. Izvor ne smije presušiti našom krivnjom. A to može se lako dogoditi zbog naše osobne i kolektivne nevjere ili, ne dao Bog, izdaje.

Ni jedan naraštaj nije minuo u Novome zavjetu, od Isusova uskrsnuća i Duhova, a već imamo u Knjizi Otkrivenja u onim pismima maloazijskim Crkvama – svima odreda, njih sedam – poziv na obraćenje. Samo jedna prima nepodvojenu pohvalu iz Gospodinovih usta, Crkva u Smirni, a sve druge ubiru prijekore i poziv na obraćenje. Danas, nakon dvadeset stoljeća, na onim maloazijskim ozemljima nema ni ‘k’ od kršćanstva i Radosne poruke. Sve je preplavio islam. I u nas je stasao jedan novi naraštaj nakon Marijinih ukazanja ovdje. I za nas vrijedi upravo to što je zapisano u Ivanovu Otkrivenju: Obratiti se! Vratiti se prvoj ljubavi, Mariji, Gospi, koju smo tako djetinje i odano častili, štovali, kojoj smo dolazili kao djeca i padali na koljena. To je primarna zadaća u Godini vjere koju je proglasio današnji Papa. U protivnom, milost može presahnuti, a izvor ne davati životvornu vodu ni milost. I čemu onda ovolika zdanja u ovoj župi? Novac i bogatstvo mogu postati zamkom da se u životu lakoumno ponašamo. Evo stojim na vratima i kucam: Čuje li tko moj glas i otvori mi vrata – unići ću k njemu i blagovati s njime i on sa mnom!- poručuje Gospodin Crkvi u Laodiceji, u Maloj Aziji. Nema veće sreće nego dopustiti Gospodinu i njegovoj Majci da budu trajno dobrodošli gosti u našim domovima, motelima, hotelima, prihvatilištima. I tako će nad nama počinuti njegov blagoslov i mir. A što nam drugo treba? I što drugo očekuju od nas hodočasnici, Marijini putnici?

Međugorje – proročka karizma

Nemoguće je za plodove Međugorja u Crkvi tvrditi kako su oni plod intenzivne molitve i dijeljenja sakramenata, jer bi to bio circulus vitiosus. Naime, i na drugim mjestima u svijetu imamo molitvenu i sakramentalnu praksu, ali izostaju učinci koje bilježimo u Međugorju. Jasno je da molitva i sakramenti donose obilne plodove u cijeloj Crkvi i svijetu, ali odakle i zašto to da ljudi dolaze upravo ovamo, u Međugorje, u zabitno mjesto, tu uče moliti, obraćaju se, imaju konkretno iskustvo Boga i milosti te onda nose kućama plodove Međugorja, o tome svjedoče te postaju misionari. Nemoguće je dijeliti tvrdnje vidjelaca o ukazanjima od plodova ukazanja koje vidimo u Crkvi.

Consensus fidei et fidelium može se odčitati i na tome da su ovdje zastupljeni svi staleži Božjega naroda, svi slojevi društva i Crkve, svi narodi, sve rase, da se sve odražava na crkveni život u obliku svjedočenja, bogoštovlja te predanog služenja, karitasa (martyria, liturgia et diakonia) te da svi rastu u svetosti. Međugorje je svjetski fenomen, a plodovi se vide posvuda, u svim krajevima svijeta. Međugorje je u bitnome laički pokret, pokret vjernika-laika, nošen laičkom duhovnošću, pobožnošću, odanošću prema Gospodinu i Gospi. Sami su vidioci obični vjernici, laici te tako lakše dopiru do srdaca malenih ljudi.

Međugorje je hodočasnički i mirovni pokret jer ljudi ovdje dolaze do nutarnjeg mira. Ono je obnoviteljski pokret u Crkvi – Ecclesia semper reformanda, k tome i humanitarni pokret jer je učinio u cijelom svijetu silna karitativna i samaritanska djela (na što stavlja naglasak i današnji Papa u enciklici o Bogu ljubavi). Lumen Gentium jasno veli: “Karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom” ( LG 12,2). A Apostolicam Actuositatem veli još izričitije (AA 3,3): “Iz primitka tih karizmi, makar i skromnijih, svakome se vjerniku rađa pravo i dužnost da se njima koristi, u Crkvi i u svijetu, na dobro ljudi i izgradnju Crkve, u slobodi Duha Svetoga”.

Nakon tri minula desetljeća može se ustvrditi kako je u Međugorju riječ o proročkoj karizmi, proročkoj objavi, pozivu na obraćenje, koji ćemo pronaći i u svim drugim sličnim fenomenima u Crkvi. Kod proročkih objava i ukazanja riječ je o imperativu, poticaju Duha Svetoga, kako se treba ponašati i što treba činiti Božji narod u jednoj specifičnoj povijesnoj situaciji. Crkva se prema tome ne bi smjela odnositi ravnodušno, ona taj imperativ treba s punom otvorenošću ispitivati te sukladno tome djelovati, ako se u narečenomu prepozna Božja volja. Očito je da je Ecclesia orans prepoznala ovdje Božju volju i Marijnu nazočnost, o čemu je govorio i blagopokojni Papa u svojoj homiliji u Zadru(!) prije tri godine, na blagdan Marije, Majke Crkve (Duhovski ponedjeljak 2003.). Tom je prigodom izričito spomenuo gore navedeni sensus fidei fidelium.

Premišljanje u svjetlu Objave

Treba istražiti gdje je danas žarište događaja, na čemu se temelji duhovni život koji ima svoja izvorišta u Međugorju, koje duhovne silnice potječu iz Međugorskoga vrutka. Nikome ne koristi puko nijekanje onoga što se dogodilo (ili se nikako nije smjelo dogoditi!) prije devetnaest godina i što se nastavilo događati kao snažni duhovni proces, ali i potres, do današnjega dana. Treba uopće, a napose u ovom trenutku poštivati pravo na dobar glas u javnosti svih onih onodobno mladih, sada već odraslih i u većini obiteljskih osoba, i osluhnuti odakle njima ta iznenadna tvrdnja da im se Majka Božja ukazuje. Mislim da slobodno možemo objektivno reći da njihove tvrdnje nisu plod nikakve ni histerije, ni halucinacije (pogotovo ne kolektivne!), sugestije, nagovaranja ni čitanja pobožnih knjiga, a pogotovo ne duhovnoga vodstva ili naputaka onodobno odgovornih svećenika. A u njihovoj situaciji, u onome trenutku, toga sam bio osobni svjedok, vidioci su trebali nakon prvoga šoka sigurnu ruku koja će ih voditi.

Svi znamo da čovjek bitne životne odluke ne stvara samo glavom, nego i srcem. On traži tišinu, mir, osamljenost, traži pomoć iskusnika, onih koji su njegov put već prije prošli. Važno je također shvatiti da u životu dolazi najprije iskustvo, da se čovjek suočava sa određenim iskustvenim činjenicima, a tek potom slijedi teološki tumač ili pojašnjavanje. Susrest ćemo se s time u Starome zavjetu, a poglavito u Novome, kod apostola koji su morali pre-mišljati svoj hod s Isusom Kristom, napose pak Pavao koji je potražio arapsku pustinju i u njoj kroz tri godine samoće proživljavao i premišljao svoj obrat koji je nastupio iz susreta s Kristom na putu u Damask. (Nastavlja se)

Izvor: miportal.hr i Knjiga: Na izvorima Međugorja/ Dr. fra Tomislav Pervan