MEĐUGORJE I PLODOVI Fra Slavko Barbarić (1954-2000) Gospine poruke i ono na što nas još uvijek poziva su svoj odjek našle u životu župe i hodočasnika koji su se nezaustavljivo mijenjali, a time djelovali na svoje obitelji i živote ljudi u zemljama iz kojih su dolazili. Kada ta promjena dolazi iz živog svjedočanstva jednog poniznog franjevca, onda je odjek stostruko veći, jer je upravo takav bio pokojni fra Slavko Barbarić. To je bio franjevac koji se rodio nedaleko od Međugorja, te nakon studija u Sarajevu, Grazu i Freiburgu gdje je stekao titulu psihoterapeuta i doktora religiozne pedagogije, on se vrlo brzo nakon dolaska u Međugorje, posve zaljubljuje u Gospu i počinje neumorno svjedočiti o Njezinim porukama. Njegov prvi doticaj sa Međugorjem je bio 1982.godine, ali i u godinama kada službeno nije djelovao u Međugorju, on je i dalje bio usko vezan za sve događaje u toj župi. Od početka rata ostaje u Međugorju sve do svoje iznenadne smrti na Križevcu 24.studenog, 2000.godine. Sukladno Gospinim porukama bi uvodio razne molitve i pobožnosti u večernjem molitvenom programu i župi, bio je osnivač mnogih Udruga, inicijator humanitarnih aktivnosti, a najvažniji doprinos je njegovo duhovno vodstvo kako vidiocima, župljanima te brojnim hodočasnicima. Svi koji su poznavali pokojnog fra Slavka su se često pitali kako je uopće moguće da jedna osoba obavlja toliko aktivnosti a uvijek zrači radošću, jednostavnošću, skladom i poniznošću. Uz njega se sve činilo lako jer je baš on to obavljao sa lakoćom. Inicirao je brojne seminare koji i danas plodonosno svjedoče u duhovnom životu Međugorja i mnogima pomažu da nađu svoj put u teškim vremenima. Fra Slavko nije pričao o postu nego je živio post, on nije pričao o molitvi nego je živio molitvu, njegov život je bio radosno svjedočanstvo osobe koja je cijelim svojim bićem odgovorila na Gospin i Božji poziv.
Njegov dan je započinjao u ranim jutarnjim satima jer je prije početka svakog dana provodio vrijeme u molitvi na međugorskim brdima. Napisao je mnoge knjige o Gospinim porukama, sve napisane jednostavnim jezikom koje su prevedene na više od dvadeset jezika i danas su najčešći suvenir koje hodočasnici ponesu sa sobom svojim kućama. Njegov govor je bio jednostavan i svima razumljiv, te je baš tom skromnošću i poniznošću privukao mnoge. Umro je iznenada, nakon što je dovršio pobožnost Križnog puta na Križevcu kojeg je predvodio skoro svakog petka. Nije osjećao nikakve simptome, na povratku natrag je osjetio bol i vrlo brzo preminuo u rukama mladića kojeg je tek malo prije toga upoznao. Čak je i taj trenutak njegove iznenadne smrti ostavio jedan od najvrjednijih plodova u Međugorju jer je taj mladić u kratkom vremenu što je poznavao pokojnog fra Slavka, mogao osjetiti njegovu svetost i to poznanstvo je dovelo do toga da i on sam odlučuje postati svećenik. Gospa je dan nakon smrti pokojnog fra Slavka, 25.studenog 2000., dala poruku za čitav svijet, ali je ovaj put njezina poruka bila posebna. Ona nikada dotad nije spomenula niti jednu osobu iz ovog svijeta, osim tadašnjeg pape Ivana Pavla II, međutim tog dana je poruka bila jasna, svima na utjehu:
„Draga djeco. Danas kad vam je nebo na poseban način blizu, pozivam vas na molitvu da preko molitve stavite Boga na prvo mjesto. Dječice, danas sam vam blizu i blagoslivljam svakog od vas svojim majčinskim blagoslovom da imate snage i ljubavi za sve ljude koje susrećete u vašem zemaljskom životu i da možete davati Božju ljubav. Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat Slavko rodio u nebo i da zagovara za vas. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.“
Večernji molitveni program je najveći plod Međugorja, jer taj višesatni program okuplja sve hodočasnike u tihoj i sabranoj molitvi i upravo se u tom vremenu dogodi najveći broj čudesa i ozdravljenja, prvenstveno duhovne naravi. Veliki broj običnih hodočasnika upravo u Međugorju tijekom tih sati u molitvi i tišini osjeti i vlastiti poziv i poslanje svog života. Kada je 2009.godina proglašena Godinom Svećenika, u Međugorju se pristupilo prikupljanju podataka o duhovnim zvanjima koja su rođena u Međugorju. Taj broj još nije konačan, stalno dolaze nova svjedočanstva, a samo u prvih par godina se prikupilo više od 600 svjedočanstava iz više od 40 zemalja. Najveći broj zvanja je iz Italije, budući su talijanski hodočasnici većina u Međugorju, a potom slijede zvanja iz Sjedinjenih Američkih Država jer su ti hodočasnici dominirali do 1991.godine. Neka od svjedočanstava su toliko snažna i dokaz su kako je Božja milost nepredvidiva. Jedan svećenik iz SAD-a je samo dobio knjigu o Gospinim porukama i Međugorju te nakon što je odlučio slijediti te poruke u kratkom roku osjetio poziv da postane svećenik, a Međugorje je posjetio tek nakon što se zaredio. Svećenici u Međugorju često u šali spomenu i priču jednog para zaručnika koji su umjesto da utvrde svoje zaruke što im je bio i motiv dolaska u Međugorje, baš u Međugorju raskinuli zaruke jer je zaručnik osjetio poziv da slijedi Krista i postane svećenik.
Zanimljiv je podatak o preko 650 000 svećenika koji su koncelebrirali na Misama u Međugorju u prvih trideset godina Gospinih ukazanja. Većina hodočasnika dođe u pratnji duhovnih pastira i brojka je doista impozantna. Mora se znati kako su svećenici koji koncelebriraju registrirani, dok je broj onih koji istodobno ispovijedaju tijekom misnih slavlja također velik. Mnogi svećenici svjedoče kako su u Međugorju dobili potvrdu svojih zvanja te im je Gospin zagovor uvelike pomogao na njihovom pastoralnom putu.
Priča o Međugorju još uvijek traje, plodovi se šire, a intenzitet širenja je takav da je nemoguće zabilježiti sve nezaustavljive plodove Gospinog poziva na obraćenje, svetost, služenje i mir. Pretpostavlja se da je Međugorje dosad posjetilo više od 40 milijuna ljudi, a rekordna je zasad bila 2011.godina kada se proslavljala trideseta obljetnica Gospinih ukazanja. Samo u toj godini je podijeljeno više od 2 milijuna pričesti, a sljedeće godine je brojka dosegla više od 1,8 milijuna pričesti.
Poruke mira, obraćenja i pomirenja koje proizlaze iz Marijinih ukazanja u Međugorju, preobražavaju Crkvu već više od trideset godina, te su ogroman doprinos novoj evangelizaciji na koju smo svi danas pozvani. Tako se događa da muškarci i žene, mladi i stari, postaju oduševljeni svjedoci Gospine prisutnosti i spremni su učiniti sve kako bi to posvjedočili svojim životima. Nerijetko osjete potrebu pridružiti se nekoj zajednici ili osnovati pak neku zajednicu, kao laici ili Bogu posvećene osobe. Tako su neke od najpoznatijih zajednica nastale u Međugorju sljedeće: Marijanska zajednica Oaza Mira (Italija), Zajednica Marija, Kraljica Mira, Molitvena zajednica Oaza mira (Beč), Zajednica Loretto (Austrija), Monaško bratstvo Isusovih učenika na slavu Boga Oca (Brazil), Zajednica Milosrdni otac (Međugorje), Zajednica Srce Marijino (Međugorje), Zajednica Svijetlo Marijino (Međugorje – Rusija, Kazahstan, Estonija, Ukrajina, Litva, Latvija, Bjelorusija), Djeca Božanske Ljubavi (Italija), Totus Tuus (Njemačka, Hrvatska). Osim ovih novonastalih zajednica, tu su i zajednice koje su obnovljene i preporođene zahvaljujući ukazanjima u Međugorju, kao zajednica Cenacolo (Italija), zajednica Blaženstava (Francuska), zajednica Novi horizonti (Italija), te zajednica Regina Pacis (Italija).
Poruka koja se širila iz Međugorja je naročito u godinama kada se na ovim prostorima javio teški i okrutni rat, otvorila srca mnogih za karitativno djelovanje. Prva Međunarodna konferencija predstavnika humanitarnih organizacija i pojedinaca nadahnutih međugorskim fenomenom je organizirana 26.lipnja 2000.godine u Međugorju. Tada je 250 sudionika iz 16 zemalja potvrdilo jedinstvenost njihovih svjedočanstava koja su bila ujedinjena duhovnim iskustvom Međugorja i Gospinih poruka. Ti dobri ljudi i organizacije koje su se širile zahvaljujući Božjoj provodnosti su spasili tisuće života prognanih i raseljenih, a u svojoj dobroti se nisu zaustavljali samo na katolicima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nego su nesebičnu i bratsku ljubav iskazivali i pripadnicima drugih naroda i vjera. Pokojni fra Slavko Barbarić je to najbolje pokazao na primjeru Majčinog sela, ustanove koja je nastala u prvim godinama rata, kada je on bio otvoren za svu djecu, bez obzira na njihovo podrijetlo i vjeroispovijest. Neke od najvećih udruga koje djeluju sa ovih prostora su: Udruga Međugorje – Mir (pomoć siromašnima u župi i izvan nje), Fond „Fra Slavko Barbarić“ (potpora nadarenim a siromašnim studentima i đacima), Majčino selo, Međunarodno kumstvo djetetu Herceg – Bosne. Ostale organizacije i ustanove su registrirane za djelovanje u zemljama Europe i Amerike, a najveći broj istih se nalazi u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Irskoj, Italiji, Americi i Švicarskoj. Svima njima je zajedničko nesebično djelovanje i prikupljanje novaca kako bi se pomagalo ugroženima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Poziv se rađao u srcima, tiho i postojano, a služenje je omogućeno molitvama tisuća zahvalnih i spašenih.
Duhovni i materijalni plodovi Međugorja bi zahtijevali podrobniju analizu, a na drugoj strani ostaje nezapisano svjedočanstvo milijuna hodočasnika koji su osjetili živu želju da radikalno promijene svoje živote. Svi oni žele ostaviti svoj mali doprinos u služenju i osjećaju želju da šire poruku na svoj skromni način. Doista, upravo u tome leži snaga Međugorja, svi koji dođu nastavljaju širiti poruke, prvo u svojim obiteljima, a onda u zajednicama. Svjedoče svojim životima, pozivaju na molitvu, organiziraju skupove i pozivaju na dolazak u Međugorje. To ostaje najveća snaga Gospinog pokreta koji je sada dospio u sve dijelove svijeta i privlači nove mase žedne obraćenja, utjehe i nade u teškim vremenima.
