Prigodno, u vrijeme dok se približava sedamnaesta obljetnica smrti pokojnog fra Slavka Barbarića, zamolili smo fra Ljubu Kurtovića, nekadašnjeg duhovnog voditelja Udruženja vodiča, svećenika koji je na neki način nastavio djelo pokojnog fra Slavka, da s nama podijeli svoje dojmove o dragom nam fra Slavku.
«Fra Slavka sam upoznao u novicijatu na Humcu 1989. godine, gdje je bio naš drugi meštar. Prije nego sam ga upoznao uživo, čitao sam njegove meditacije koje je objavljivao u Našim ognjištima. To su bila jednostavna i duboka razmišljanja koja su služila za proživljeniju molitvu otajstava krunice.
U Novicijatu nam je držao predavanja iz kršćanske askeze. S njim smo kao novaci često odlazili moliti u Međugorje na Križevac ili na Brdo ukazanja, gdje nas je svojim primjerom učio moliti i zavoljeti molitvu.
U Međugorje sam došao u kolovozu 2000. godine, a fra Slavko je umro u studenome. Nažalost, samo sam živio s fra Slavkom tri mjeseca. Bilo je to moje upoznavanje i „uhodavanje“ u stvarnost pastoralnog rada u Međugorju. Često sam išao slušati njegova svjedočanstva hodočasnicima, klanjanja, molitve kako bih što bolje upoznao sve ono što se živi u Međugorju.
Fra Slavko je stalno bio u pokretu, u razgovorima s ljudima, različiti seminari, predavanja, ispovijedi. Doživljavao sam ga kao jedan siguran oslonac, svjetlo koje osvjetljava put drugima. Sve te obveze su ga sigurno iscrpljivale, ali nikada nije dao do znanja da je umoran i da ne može više. Svojom pojavom unosio je jedno ozračje opuštenosti i svojim humorom nikada nije ponizio ili umanjio drugog čovjeka. S njim je čovjek mogao biti ono što jest bez maske ili pretvaranja.
Sjećam se da se fra Slavko, gotovo svako jutro, vraćao s jednog „međugorskog brda“ pred jutarnju misu. To me podsjećalo na one Isusove odlaske na brda, na molitvu, gdje bi skupljao snagu za susrete s ljudima.
Njegova smrt je bila svojevrsni šok za nas fratre. Nitko to nije mogao ni očekivati, ni slutiti. Tek nakon njegove smrti vidjeli smo koliko toga je fra Slavko radio i koliko je izgarao za Gospino djelo.
Kada su me zamolili da nastavim neke on njegovih projekata, nije mi bilo jednostavno nastaviti, ali sam, kako se ono kaže „zatvorio oči i skočio“. Najvažnije je prepustiti se i povjerovati, učiniti ono što možemo, a Bog čini ono što je nama nemoguće. Vjerujem da je fra Slavko i u Nebu aktivan, zagovarajući za sve fratre, župljane i hodočasnike, kako nam je to potvrdila i Gospa u svojoj poruci, dan nakon njegove smrti.»
Upitan o tome što bi svima nama poručio za kraj vezano uz životnu pouku primjera pokojnog fra Slavka, fra Ljubo je rekao: “Tko je bio fra Slavko to Bog zna puno više. Kako rekoh, nažalost sam kao svećenik proveo s njim samo tri mjeseca, pa je nemoguće bilo upoznati ga koliko sam želio. Fra Slavko je prepoznao da je Međugorje, Gospina ukazanja dar samoga Bogu, i tom daru je nastojao svim svojim ljudskim silama i snagama odgovoriti. Mogu reći da je izgorio poput svijeće i ostavio neizbrisiv trag u životima tolikih hodočasnika i vjernika kojima je donio svjetlo, nadu i ohrabrenje.»