Poruka od 25. rujna 1996.g.
"Draga djeco! Danas, vas pozivam, da prikažete svoje križeve i trpljenje na moje nakane. Dječice, ja sam vaša majka i želim vam pomoći tražeći kod vas
milost kod Boga. Dječice, prikažite svoje patnje kao dar Bogu, da postanu prelijepi cvjetovi radosti. Zato, dječice, molite da shvatite kako patnja može postati i križ put radosti. Hvala
vam što ste se odazvali mom pozivu."
7. Međunarodno Hodočašće osoba s invaliditetom, koje se od četvrtka 14. lipnja do nedjelje, 17. lipnja, održavalo pod geslom svih duhovnih obnova ove godine - Živjeti od Božje riječi „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma“ (Lk 24, 45), okupilo je ove godine oko 1700 sudionika iz 12 zemalja. Ovi dani su bili dani otvorenog neba i radosti za one kojima je, poradi besplatnog smještaja i otvorenosti volontera, dolazak u Međugorje bio omogućen, ali i za sve druge koji su malim služenjem mogli uvidjeti dimenziju koju tako često propustimo vidjeti u svojim užurbanim životima.
Sudionici hodočašća su sudjelovali u večernjem molitvenom programu koji je bio prilagođen njima u molitvama vjernika i misnim čitanjima, kao i u predavanjima i svjedočanstvima koja su se odvijala u dvorani Ivana Pavla II. Oni koji su mogli samostalno, molili su Križni put na Križevcu, a u subotu jutro su svi oni koji su željeli, imali priliku biti na Brdu ukazanja. Uspon u posebnoj stolici za stotine bolesnih osoba je započeo u 7.30, a volonteri iz različitih udruga, mještani, taksisti, momci iz Cenacola, su nosili bolesne neprestano skoro do podneva tog dana. Malo tko je ostao ravnodušan na te prizore, a župljani su ponovno pokazali velikodušnost i sebedarje i u tom činu.
Hodočašće je završilo svetom misom u 11 sati u nedjelju koju je predslavio fra Zvonko Benković, svećenik koji djeluje u Zagrebu kao duhovni asistent udruga osoba s poteškoćama. Mnogi su tih dana htjeli svjedočiti o ljubavi koja im je darovana i o tome kako proživljavaju najsretnije dane u godini onda kada su u Međugorju, mnogi samo tada imaju priliku biti na svetoj misi, jer ih netko ima odvesti na nju i jer i njihovi skrbnici budu slobodni za molitvu i vlastito vrijeme opuštanja u Gospodinu, a već je postalo pravilo ovih godina, da svi napadi, spazme i poteškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu, gotovo pa nestanu kad dođu na Gospino tlo.
Donosimo dio svjedočanstva mladića Toma iz Engleske, koje će u cijelosti biti objavljeno u sljedećem broju Glasnika mira. Toma možemo vidjeti kako sudjeluje na nekoliko svetih misa u Međugorju svaki dan, njegov osmijeh i čistoća su blagoslov svima koji ga susrećemo, a evo kako je on doživio ovo hodočašće.
«Tijekom proteklih dana, ja sam se nalazio na Putu. Dok sam odrastao, imao sam blagoslov odrastanja i odgoja u prekrasnoj obitelji. Moj invaliditet je od početka bio uvijek prihvaćen, to se nikad nije dovodilo u pitanje. Sjećam se kako su me od početka roditelji odgajali s mišlju kako uvijek ima drugih koji nisu toliko sretni i blagoslovljeni kao ja. Za vrijeme ovog hodočašća, ja ne samo da sam zaboravio na svoje vlastite probleme i invaliditet, nego sam shvatio kako su moji problemi maleni i neznatni. Uvijek sam svoj invaliditet prihvaćao kako sam najbolje mogao. Spoznao sam ljepotu svijeta iz različitih vidova, spoznao sam koliko je svijet bolje mjesto zahvaljujući ljudima s posebnim potrebama. Moja definicija radosti je dobila novo značenje. Shvatio sam kako postoji nova, drugačija dimenzija, jer i ranije nisam vidio toliko radosti kao na ovom proteklom događaju. Toliko patnje, a opet toliko radosti!
Shvatio sam kako su jednostavne stvari bitne, te da oni ljudi koji imaju jako malo, su ustvari neki od najsretnijih ljudi koje sam ikada vidio. Mogao sam vidjeti koliko su oni blizu Bogu. I konačno, zadnji primjer o kojem sam razmišljao u ovim danima se ticao toga koliko ja imam. Da, ja ne mogu hodati i koristim se kolicima, da, nije baš da je uvijek sve bajno i jednostavno, ali ipak! Ja imam toliko toga na čemu mogu biti zahvalan. Mogu pričati, slušati, vidjeti, kretati se i također sam shvatio koliko sam blagoslovljen jer mogu raditi sve one stvari koje uzimam nerijetko zdravo za gotovo. Mogu jesti, piti, čitati, moliti, odgovarati bez problema na zazive u svetoj misi...
Hvala ti, Gospe, jer si mi pomogla ponovno otkriti što je prava radost, hvala ti jer si mi pomogla naći novu vrijednost u patnji, ali najviše od svega, hvala ti jer si mi pomogla vidjeti ljepotu vjere, vidjeti Boga u drugima i spoznati kako je čudesan ovaj svijet poradi ljudi koji u njemu svakodnevno žive u svom invaliditetu.»
DV