Izbornik

RAZGOVOR S NADBISKUPOM HENRYKOM HOSEROM NA 40. OBLJETNICU GOSPINIH UKAZANJA U MEĐUGORJU

RAZGOVOR S NADBISKUPOM HENRYKOM HOSEROM NA 40. OBLJETNICU GOSPINIH UKAZANJA U MEĐUGORJU

 

RAZGOVOR S NADBISKUPOM HENRYKOM HOSEROM NA 40. OBLJETNICU GOSPINIH UKAZANJA U MEĐUGORJU
Vlč. Łukasz Gołaś SAC: Srdačno pozdravljam nadbiskupa mons. Henryka Hosera na ovaj važan dan, na 40. obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju, 24. – 25. lipnja. To je jako važna obljetnica, važno vrijeme u Međugorju gdje su hodočasnici, a mislim da je važno i širom svijeta?

Nadbiskup mons. Henryk Hoser SAC: Nedvojbeno je riječ o velikoj obljetnici za sve hodočasnike koji u velikom broju dolaze u Međugorje iz cijeloga svijeta, tako da se ta radost dijeli i na međunarodnoj razini. Htio bih privući vašu pažnju na to da sâm broj 40 ima biblijsko značenje, to je vrijeme u kojem se događa nešto važno. I doista, u ovome se mjestu nešto dogodilo, traje i razvija se dalje.

Mogu reći da je sve počelo od svjedočanstva šestero mladih ljudi, djece, tinejdžera, koji su tvrdili da su vidjeli Gospu na Podbrdu koje se danas zove Brdo ukazanja: Gospa se predstavila kao Kraljica mira, Gospa poziva na obraćenje, pokoru, život u jedinstvu s Bogom i širenje mira u svijetu. Vidioci su se prvo sastajali kao grupa, a poslije, s godinama, doživjeli su i drukčija, individualna iskustva, susrete s Gospom, kako oni kažu, ili nadahnuća koja su se odnosila na njih. To je osnovna tema, a ukazanja kao takva Crkva nije priznala. Ona su potpuno različitog karaktera od „klasičnih“ ukazanja koja su se dogodila u Lourdesu ili u Fátimi. To je jedan od razloga zašto se Crkvi ne žuri. Jer Gospina poruka ustvari nije novost, ona stalno poziva na obraćenje, na molitvu, na pokoru, na život po sakramentima i na to da u svojim životima otkrijemo Isusa Krista. Za nevjernike ne koristi tu riječ, nego kaže da su to ljudi koji još nisu upoznali Božju ljubav.

MEĐUGORJE NEMA NIKAKAV NASLOV, TO JE JEDNOSTAVNO ŽUPA I NIŠTA VIŠE. NIJE SVETIŠTE, NEMA ČAK NASLOV HODOČASNIČKOG MJESTA, ALI ONO JE DE FACTO PREPOZNATO I OD SAME CRKVE. ZAHVALJUJUĆI PAPI FRANJI IMAMO DEKRETE KOJI SU DALI MEĐUGORJU ODREĐENU PRAVNU OSOBNOST, DAKLE IMENOVAN JE APOSTOLSKI VIZITATOR S POSEBNOM ULOGOM ZA ŽUPU MEĐUGORJE, A POSLIJE JE DONESENA ODLUKA DA SE PODIGNU SVE BRANE I DA SE DOPUSTI DOLAZAK NE SAMO LAIKA: BISKUPIJE SADA SMIJU ORGANIZIRATI HODOČAŠĆA, A BISKUPI, NADBISKUPI I KARDINALI NA SVEČANI NAČIN SMIJU SLAVITI LITURGIJU.

Dakle, fenomen Međugorja je počeo prije 40 godina. Ovu duhovnost i ovo mjesto najprije su primijetili stanovnici Bosne i Hercegovine, zatim Hrvatske, da bi se ta duhovnost naposljetku proširila na cijeli svijet. Prije pandemije u Međugorje je dolazilo oko 2 milijuna ljudi godišnje. Ovo mjesto je općepoznato, to je mjesto koje privlači mnoštvo ljudi, mnoštvo hodočasnika iz cijeloga svijeta. To mjesto je važno za jugozapadni Balkan, kao što je poznata Częstochowa (Čenstohova) u Poljskoj. U Međugorje se ljudi dolaze ispovijedati, u Međugorje stižu na velike blagdane. Čak i za vrijeme pandemije upravo su lokalni hodočasnici osiguravali prisutnost vjernika na svim obredima i slavljima. Zahvaljujući tomu Međugorje cijelo vrijeme odiše posebnošću.

Prošlo je 40 godina i to je bilo 40 godina rasta. Bila su tri razdoblja.

Prvo razdoblje, u doba bivše Jugoslavije, to jest vladavine komunizma, može se usporediti s Fátimom, jer je režim proganjao vidioce i svećenike koji su se brinuli za njih. Tadašnji župnik osuđen je na dvije godine zatvora zbog toga što ih je štitio, branio i nije htio odustati od toga da to nije prijevara nego istina. Dakle, to je bilo jako teško razdoblje slično Fátimi, gdje su policija i državna uprava, potaknute masonerijom, proganjale fatimsku djecu, a ovdje je progon bio nadahnut komunizam.

Drugo razdoblje bilo je ratno stanje. Taj se rat nije vodio u samom Međugorju, tamo nije bilo ratovanja. Međutim, Međugorje je bilo izvor snage za sve ljude i izvor materijalne pomoći, jer kroz Međugorje je dolazila humanitarna pomoć iz cijeloga svijeta, uglavnom iz Italije. Prosljeđivalo se pomoć tamo gdje su potrebe bile najvidljivije.

Nakon ratnog razdoblja došlo je doba mlade države Bosne i Hercegovine koja se rodila kao rezultat Daytonskih pregovora, dakle kompaktne države koja se sastoji od triju skupina, može se reći religijskih, to jest muslimana – oni su najbrojniji, pravoslavaca i na jugu rimokatolika.

Takav je, dakle, zemljopisni kontekst Međugorja, a Međugorje poziva na mir, na jedinstvo.

U svakom slučaju ovo je mjesto skromno, što se tiče arhitekture, neusporedivo skromnije nego Lourdes ili Fátima, uzme li se u obzir razlika kad je gdje došlo do ukazanja. To je teren jednog neobičnog jednakokračnog trokuta, gdje je jedan vrh župna crkva, drugi Brdo ukazanja, a treći Križevac, tj. mjesto gdje stoji križ visok 8 metara koji je tamo izgrađen 1933. zbog jubilarne godine 1900. obljetnice Otkupljenja.

Zbog pandemije smanjio se broj hodočasnika, ali oni su ipak stalno dolazili, naravno, iz susjednih zemalja. Sada broj hodočasnika raste i na 40. obljetnicu došlo je mnoštvo hodočasnika, najavljen je dolazak 50 autobusa iz Poljske, 30 autobusa iz Ukrajine… Dakle dolazak hodočasnika se na neki način preporodio.

PRIJE PANDEMIJE U MEĐUGORJE JE DOLAZILO OKO 2 MILIJUNA LJUDI GODIŠNJE. OVO MJESTO JE OPĆEPOZNATO, TO JE MJESTO KOJE PRIVLAČI MNOŠTVO LJUDI, MNOŠTVO HODOČASNIKA IZ CIJELOGA SVIJETA. U MEĐUGORJE SE LJUDI DOLAZE ISPOVIJEDATI, U MEĐUGORJE STIŽU NA VELIKE BLAGDANE. ČAK I ZA VRIJEME PANDEMIJE UPRAVO SU LOKALNI HODOČASNICI OSIGURAVALI PRISUTNOST VJERNIKA NA SVIM OBREDIMA I SLAVLJIMA. ZAHVALJUJUĆI TOMU MEĐUGORJE CIJELO VRIJEME ODIŠE POSEBNOŠĆU.

Tipična za Međugorje je nostalgija. Tko je tamo jedan put došao teško može zanemariti poziv da se vrati. Mnoštvo, doista mnoštvo ljudi se ovdje vraća više puta. Znam jednog gospodina iz varšavsko-praške župe Majke Božje Ostrobramske koji je dolazio jednom mjesečno. To je pravi fenomen. Za mene je to najprikladniji izraz za Međugorje – fenomen. Zašto? Najprije zato što ukazanja još nisu priznata, a zatim: Međugorje nema nikakav naslov, to je jednostavno župa i ništa više. Nije svetište, nema čak naslov hodočasničkog mjesta, ali ono je de facto prepoznato i od same Crkve. Zahvaljujući papi Franji imamo dekrete koji su dali Međugorju određenu pravnu osobnost, dakle imenovan je Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, a poslije je donesena odluka da se podignu sve brane i da se dopusti dolazak ne samo laika: biskupije sada smiju organizirati hodočašća, a biskupi, nadbiskupi i kardinali na svečani način smiju slaviti liturgiju.

PRVA STVAR JE TO ŠTO JE GOSPA REKLA U MEĐUGORJU, DAKLE POZIV NA POKORU, OBRAĆENJE, MIR I OTKRIVANJE ISUSA KRISTA U NAŠEM ŽIVOTU. DRUGI JAKO VAŽAN ASPEKT KOJI FUNKCIONIRA U MEĐUGORJU JE ŽIVOT PO SAKRAMENTIMA. NAŠ SVAKODNEVNI ŽIVOT ČESTO JE LIŠEN SAKRAMENATA.

Dakle, de facto imamo te elemente koji funkcioniraju i olakšavaju dolazak hodočasnika, koji je sada ponešto usporen. Ove godine pripremamo Mladifest, ali i on će biti skroman. Iz različitih razloga mnogi biskupi ne mogu doći na ovogodišnji Festival. Ali taj kontinuitet ipak postoji i moram izraziti veliku zahvalnost lokalnoj zajednici otaca franjevaca. Oni tamo igraju ulogu poput pavlina u Częstochowi (Čenstohovi) i zahvaljujući njima, njihovoj ustrajnosti, taj kontinuitet povijesti Međugorja održava se i uvelike se razvija.

Vlč. Łukasz Gołaś SAC: Mons. nadbiskupe, ovih dana, 24. – 25. lipnja, u Međugorju je mnogo ljudi. Imate li poruku za sve one koje su tamo i koji sudjeluju u toj velikoj obljetnici?

Nadbiskup mons. Henryk Hoser SAC: Prva stvar je to što je Gospa rekla u Međugorju, dakle poziv na pokoru, obraćenje, mir i otkrivanje Isusa Krista u našem životu. Drugi jako važan aspekt koji funkcionira u Međugorju je život po sakramentima. Naš svakodnevni život često je lišen sakramenata. On je, mogli bismo reći, više humanistički, a premalo religiozan, što se tiče vjere, kršćanstva. Ovo mjesto podsjeća koliko je važan odnos čovjeka s Bogom. Imamo različite vodoravne odnose s drugim ljudima, odnose koji su se razvili ili su uspavani, ali ovaj odnos s Bogom je jako zanemaren. Sastoji se od neposrednog međusobnog kontakta između čovjeka i Boga, što se izražava u svakodnevnoj molitvi, u prikladnom načinu života. Trebamo davati svjedočanstvo i našom kršćanskom kulturom, našim ponašanjem, našim individualnim i društvenim moralom. To je bilo naglašeno već u apostolsko doba. Mislim da su ti elementi vrlo prisutni u međugorskoj poruci i ljudi se uvijek radosno vraćaju u svoj svakodnevni život noseći u srcu ono što su primili od Boga tijekom svojeg hodočašća.

Izvor: radio-medjugorje.com