1. Kad je imenovana prva komisija za ispitivanje događaja u Međugorju?
Prvu komisiju za ispitivanje događaja u župi Međugorje biskup Žanić imenovao je u siječnju 1982. godine, dakle tek pola godine nakon početka ukazanja. Komisija je bila četveročlana s tim da je predviđena mogućnost njezina proširenja. U komisiju su imenovani: Dr. Mato Zovkić i Dr. Želimir Puljić, tada obojica profesori na Nadbiskupskoj teologiji u Sarajevu, Dr. Ante Brajko, generalni vikar Mostarsko-trebinjske biskupije i Dr. fra Ivan Dugandžić, tada na službi odgojitelja novaka na Humcu kod Ljubuškog. Biskupu Žaniću sam predlagao da u komisiju uvrsti i dr. fra Ljudevita Rupčića kao renomiranog teologa, koji je već od samog početka pratio događaje i o njima pisao, ali biskup se oglušio na to.
Svoju konstituirajuću sjednicu Komisija je imala 5. ožujka 1982. u prostorija Biskupskog ordinarijata u Mostaru, gdje se i kasnije uvijek sastajala. Na sjednici biskup Žanić je rekao da je on predsjednik Komisije i izložio je u čemu je njezin zadatak. Za početak trebalo je prikupiti što je moguće više autentičnih podataka iz prvih dana ukazanja. U tu svrhu bit će korištene sve snimljene vrpce, pisane zabilješke i iskazi očevidaca. Bit će potrebno saslušati ne samo djecu vidioce, već i sve osobe koje su čitavu pojavu pratile izbliza. Kao posebno zanimljive osobe istaknute se one koje tvrde da su same vidjele neke svjetlosne znakove na Križevcu ili brdu ukazanja odnosno znakove na suncu. Komisija će također morati proučavati vrijednost pojedinih svjedočanstava o navodnim čudesnim ozdravljenjima. Sve je to obiman posao koji traži puno vremena i strpljenja, ali ponajprije puno prisutnosti na terenu i temeljito istraživanje na licu mjesta, što je nažalost izostalo. Nakon prve sjednice, trojica članova komisije, Zovkić, Puljić i Dugandžić posjetili su župni ured u Međugorju i tu kratko razgovarali s tamošnjim svećenicima i samo s jednom od vidjelaca koju su tu zatekli.
Druga sjednica održana je 8. svibnja 1982. u Mostaru. Dva dana poslije toga Brajko i Dugandžić su posjetili Međugorje i tom prilikom razgovarali s troje od šestero vidjelaca, s Vickom, Marijom i Jakovom. Razgovor je snimljen i na magnetofonsku vrpcu. Zovkić i Puljuć razgovarali su s Ivanom u Visokom, gdje se ona nalazio u sjemeništu te s Mirjanom u Sarajevu, gdje je živjela s roditeljima. Nakon što je biskup Žanić poslušao snimljenu vrpcu, nije bio zadovoljan načinom kako su članovi Komisije razgovarali s djecom i zato im se 12. svibnja obraća dopisom u kojem kaže: «Od djece treba ponovo strogo tražiti da napišu kada će biti znak i kakav. Oni su kazali da to skoro svi znaju. Neka im se prethodno reče da Komisija neće uzeti kuvertu zapečaćenu, nego da će je zapačaćenu dati svakome od njih s obavezom da je moraju čuvati i kada bude znak – pokazati. Treba ih poučiti da Biskupu odnosno njegovoj Komisiji duguju apsolutni posluh, jer će u protivnom samo sebi i općem dobru i interesu vjere škoditi».
Ovakav pristup pokazuje posvemašnje nerazumijevanje delikatnosti ukazanja kao mističnog doživljaja koji nikad nije moguće uvjerljivo izreći riječima niti ga vremenski strogo fiksirati. To je kod djece vidjelaca stvorilo nepovjerenje prema Komisiji i otežalo svaki ozbiljan rad koji je morao biti puno suptilniji.
Takav pristup dogodio se i na sjednici Komisije 2. kolovoza 1982. na koju su bili pozvani i vidioci. Došli su svi osim Mirjane Dragićević. Ispitivani su pojedinačno, a postavljana su im dijelom ista, a dijelom različita pitanja. Ta pitanja odnosila su se na vrijeme i mjesto prvog ukazanja, daljinu s koje su promatrali Gospu, kako se Gospa predstavila, kakvu je haljinu nosila, koliko će se dugo ukazivati, broj tajni koje su dobili i način kako su ih dobili, molitve koje Gospa traži da se mole, što je Gospa rekla o kažnjenim fratrima, što o Biskupu, kakav je znak obećala, kad će se taj znak dogoditi…Te odgovore biskup Žanić je zatim uspoređivao i zasmetalo ga je što u njima nema matematičke točnosti, što se djeca katkada izražavaju opisno i plastično ili što nisu spremna govoriti o tajnama i obećanom znaku.
2. Zašto se prva Komisija nije više sastajala, zašto nije dolazila u Međugorje?
Meni je teško odgovoriti, zašto se nije više sastajala, jer na sjednice je uvijek pozivao biskup Žanić kao predsjednik Komisije. On je određivao i teme o kojima će se raspravljati. Što se tiče odlaska u Međugorje, članovi Komisije jednostavno nisu pokazivali zanimanje da tamo idu. Meni je bilo čudno kako nisu imali potrebu promatrati izbliza sami čin ukazanja, reakcije vidjelaca prije, za vrijeme i poslije ukazanja, a da ne govorimo dublje proučavati poruke i njihov odjek u narodu Božjemu.
3. Je li netko priječio Komisiji rad?
Ako pritom mislite na civilne vlasti, mogu reći da se one nisu u to miješale, osim što su jasno pokazivale svoj neprijateljski stav prema događajima u Međugorju. Ni biskup Žanić nije izravno priječio ni rad ni odlaske u Međugorje, ali je puno veću težinu davao izjavama i svjedočanstvima protiv Međugorja nego onima za Međugorje. On sam je čestim mijenjanjem mišljenja o Međugorju u najmanju ruku zbunjivao članove Komisije i otežavao njihov rad. A on je u svojim izjavama doista pravio nemoguće obrate. Na početku je rekao: «Djeca ne lažu, njima treba vjerovati» (propovijed u Međugorju 25.7. 1981); «Sve je to fratarska montaža i manipulacija» (više puta javno izrečeno); «sotona na djelu»; «Kolektivna halucinacija» (tako u svojoj Relaciji koju je poslao na brojne adrese); «pantomima i gluma» (nakon što je upozoren da nema kolektivne halucinacije); «proizvod masovne histerije» (AKSA od 16. 8. 1985., br. 33, str. 7a). Umjesto da čeka rezultat rada Komisije, on je uvijek išao ispred toga i tako na neki način dezavuirao čitav rad. S vremenom su neki članovi vidjeli svoju ulogu samo u tom da pomognu Biskupu dokazati njegove tvrdnje.
4. Zašto je biskup Žanić promijenio svoj stav o Međugorju?
Meni je to vrlo teško reći, jer u pitanju je osobna odluka u koju je nemoguće proniknuti. Bilo je tvrdnja da je to učinio pod pritiskom komunističke vlasti koja je bila protiv Međugorja ili pod pritiskom svećenika Mostarsko-trebinjske biskupije koji su mislili da se prihvaćanjem Međugorja slabi njihova pozicija u Hercegovačkom slučaju. Nisam se nikad priklonio ni jednoj ni drugoj tvrdnji, jer nisam mogao prihvatiti da bi one mogle biti presudne u tako delikatnoj odluci. Mislim da je biskup Žanić tu zagonetku odnio sa sobom u grob i da je izlišno o tome nagađati.
5. Je li Komisija bila nekompetentna?
Ja sam i tada govorio da smo mi svi nekompetentni i nedorasli zadatku. Bili smo zatečeni nečim čime se nitko prije nije bavio, a nismo bili spremni barem tada posegnuti za relevantnom literaturom. Slučajno sam imao knjigu od K. Rahnera koja se bavi pitanjem viđenja i privatnih objava. Na temelju te knjige, ali i ostale dostupne mi literature, pokušao sam skrenuti pozornost na narav tih pojava, njihovu mogućnost i aktualnost u Crkvi (vidi CuS 3-4/1983, 225-235; 318-325), ali se nitko nije na to obazirao.
6. Koji su bili zaključci prve Komisije?
Prva Komisija nažalost nije došla ni do kakvih zaključaka. Ona je jednostavno prestala raditi i sastajati se, jer se nikad pravo nije ni složilo oko metodologije rada i načela kojih se treba držati.
7. Kad je osnovana proširena Komisija i tko je ušao u nju?
Proširenu komisiju biskup Žanić je imenovao u veljači 1984. godine, a svoju prvu sjednicu održala je 23. ožujka. Uz četvoricu članova prve Komisije u novu Komisiju imenovani su: fra Petar Krasić, provincijalni vikar, dr. fra Ljubo Lucić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, dr. Nikola Dogan profesor na Teologiji u Đakovu, dr. Josip Kribl, profesor na KBF-u u Zagrebu, dr. Rudolf Brajčić DI, dr. France Oražem, profesor Teološke fakultete iz Ljubljane, dr. fra Srećko Badurina, profesor na Teologiji u Rijeci, dr. Nikola Bulat, profesor na Nadbiskupskoj teologiji u Splitu, dr. fra Šime Samac, profesor na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj.
8. Koji je anoniman psihijatar bio njezin član?
U Komisiju su naknadnu uvršteni dvoje psihijatara iz Zagreba: dr. Neda Hrčko i dr. Ivan Sisek. Oni su povremeno dolazili na naše sjednice. Razgovarali su s vidiocima, jednom su ih pozivali i na Rebro na promatranje. Mene je čudilo što nisu uvažavali rad svojih vrlo kompetentnih kolega iz Francuske, Italije i Austrije koji su vidioce podvrgli svim najsuvremenijih ispitivanjima i o tome napisali cijele knjige u kojima su došli do zaključka da je u njihovu doživljaju isključena bilo kakva bolest.
9. Kako je radila ta Komisija?
Za prvu sjednicu biskup Žanić je svim članovima poslao izvjesne materijale koje je trebalo proučiti i o njima se na sjednici očitovati. Glavno pitanje je bilo: «Zašto se Gospa uopće ukazuje kad ništa novo ne kaže?». Biskup je poruke vidjelaca doživljavao stereotipnima i molitve koje se traže poznatima, pa je zaključivao kako je sve to produkt mašte vidjelaca i fratara, da tu nema ništa novo i nadnaravno.
Komisija je po mom uvjerenju, koje sam i tada otvoreno zastupao, izabrala pogrešan put time što je pomiješala događaje u Međugorju s takozvanim «Hercegovačkim slučajem», to jest neriješenim pitanjem župa i što se ubuduće gotovo stalno bavila pitanjem dvojice Biskupu neposlušnih kapelana franjevaca koji su kod vidjelaca tražili utjehu (Prusina i Vego). Biskup se nije mogao pomiriti s činjenicom da Gospa nije osudila dvojicu kapelana i što je pozvala na molitvu za biskupa. To je za nj bio dokaz protiv autentičnosti ukazanja. Na svakoj narednoj sjednici to je bio glavni problem kojim smo se morali baviti.
10. Kako dugo je radila ta Komisija?
Ova proširena komisija radila je otprilike dvije godine. Biskup Žanić je stalno požurivao njezin rad nadajući se negativnom ishodu, jer u međuvremenu Međugorje se sve više pretvaralo u značajno hodočasničko mjesto. Na sjednici od 26. 9. 1985. on sam je izjavio kako je bio u Rimu i tražio da Crkva zauzme negativan stav prema Međugorju, ali mu je kardinal Ratzinger odgovorio da treba čekati završetak rada Komisije. Tom prilikom biskup Žanić se požalio «što je sada glavni argumenat pobožnost, obraćenje», ističući kako se treba vratiti na početke i pitati se zašto su se mase počele okupljati. On misli da je tada glavni razlog okupljanja bio govor o znaku i ozdravljenjima. Drugim riječima, biskup Žanić nije ništa držao do plodova Međugorja odnosno smatrao ih je nestvarnim.
11. Što je Komisija zaključila?
Prema smjernicama Kongregacije za nauk vjere postoje tri mogućnosti izjašnjavanja:
a) constat de supernaturalitate (sigurno je nadnaravno); b) constat de nonsupernaturalitate (sigurno je da nije nadnaravno); c) non constat de supernaturalitate (nije sigurno da je nadnaravno). Prema zdravoj logici, dva prva suda nemoguće je izreći dok neki fenomen još traje. Moguće ga je samo promatrati i prikupljati dokaze. Dakle, logično bi bilo za Međugorje reći: Još nije sigurno da je nadnaravno, što je srž i one zadarske deklaracije. Biskup Žanić je očekivao da članovi Komisije glasuju između dviju prvih mogućnosti, kako bi on mogao dati konačan sud. I što je još čudnije tražio je da se to učini običnim dizanjem ruke i prebrojavanjem glasova. Nekoliko članova Komisije tražilo je tajno glasovanje i to uz pisano obrazloženje zauzetog stava, na što je on na kraju ipak pristao. On je ipak uskoro nakon toga objavio da je većina članova glasovala negativno.
12. Koliko znate o radu Komisije koju je osnovala BKJ?
Moram reći da o radu te Komisije znadem vrlo malo ili nimalo. Znam samo da je njezin predsjednik bio banjalučki biskup Franjo Komarica, a tko su sve bili članovi i što i kako su radili, to doista ne znam.
Zagreb, 3. prosinca 2005. Fr. Ivan Dugandžić
Otkako je u ožujku 2010. godine osnovana Međunarodna istražna komisija za Međugorje pod predsjedanjem kardinala Camilla Ruini-a, papinskog vikara za rimsku biskupiju, u javnosti se nije ništa čulo o njezinome radu sve do lipnja 2011. godine, kada je dnevni tisak objavio vijest da je vidjelica Ivanka Ivanković Elez 10. lipnja pozvana u Rim i tajno saslušana od Komisije. Upitan tim povodom o daljnjim planovima rada Komisije i o mogućemu datumu njegova zaključenja, kardinal Ruini je samo kratko odgovorio: „Još smo daleko od zaključenja rada“.
Novinar dotičnoga lista potpisan samo inicijalima (st), nakon što je naglasio kako se komisija sastaje bez prisutnosti javnosti i ne objavljuje nikakva priopćenja o svome radu, dodao je: „Prema nekim vatikanskim izvorima, Komisija za međugorski fenomen će zasigurno raditi još nekoliko godina. Drugi izvori dodaju kako radu Komisije ne pripomaže držanje Mostarske biskupije“. Potvrda te u svakom slučaju intrigantne tvrdnje stigla je već sljedećega dana. Na internetskim stranicama Mostarske biskupije 16. lipnja 2011. objavljena su dva teksta koja bi svojim sadržajem u javnosti trebala podsjetiti na negativan stav biskupa Perića prema Međugorju.
Ne upuštajući se ni u kakva nagađanja oko toga želi li se time izravno utjecati i na rad aktualne Komisije, vremenska podudarnost objavljivanja tih tekstova s vijestima iz Rima u najmanju je ruku indikativna. Tim više što se biskup Perić, na čuđenje mnogih, jedno vrijeme suzdržavao od svojih neprimjerenih izjava o Međugorju. Kao da je osjetio da je sada pravi čas da širu javnost, koja iz Rima očekuje pozitivne znakove, podsjeti na svoj dobro poznat negativan stav. Zato ti tekstovi zaslužuju kritički osvrt, koji ne želi biti nikakva žučljiva polemika o suprotstavljenim i teško pomirljivim stavovima, već podsjećanje na ono što je u tim tekstovima zaobiđeno, pogrešno shvaćeno ili krivo interpretirano, a sve to u interesu cjelovitog sagledavanja međugorskog fenomena.
Motivi osnivanja Dijecezanske komisije
Osvrćući se na osnivanje prve, četveročlane Dijecanske komisije, biskup Perić navodi riječi svoga predšasnika, biskupa Žanića iz dekreta imenovanja njezinih članova kako se „osjetila potreba da se imenuje Komisija koja bi prikupila i ispitala događaje i podatke o svemu što se tiče 'ukazanja' u Međugorju“. Ako se taj citat usporedi s tekstom dekreta, lako je uočiti da je ispuštena prva riječ iz Žanićeve rečenice – „već“. U dekretu naime stoji: „već se osjetila potreba…“.
Zašto je biskup Perić tu riječ ispustio? Teško je povjerovati da je riječ o pukoj slučajnosti. Vjerojatnije je da je osjetio kako je teško opravdati toliku nezainteresiranost i nebrigu mjesnoga biskupa Žanića za takvu nesvakidašnju pojavu što se pred očima svjetske javnosti događa u njegovoj biskupiji, a koju on počinje sustavno promatrati tek više od pola godine od njezina početka. A koliko će sustavno i temeljito biti to praćenje i proučavanje dade se nazrijeti iz posve zbrkane Žanićeve formulacije: „…Komisija koja bi prikupila i ispitala događaje i podatke o svemu…“. Pitamo se, kako se mogu „prikupiti i ispitati događaji“? Događaji se mogu pratiti i promatrati. Tu je zbunjujuć i sam pluralni oblik „događaji“, jer riječ je o jedinstvenom događaju ukazanja. A sve drugo što se oko njega zbiva samo su popratne pojave koje mogu odvući pozornost s bitnoga na sekundarno, što se nažalost i događalo cijelo vrijeme rada Komisije.
A da je doista bilo tako, vidi se i iz Perićeva opisa početka rada Komisije: „Od samoga početka 'ukazanja' članovi su se Komisije imali suočiti s tri ozbiljna problema. To su veliki znak, utjecaj franjevaca na 'vidioce' i zauzimanje za neposlušnike“. Opet imamo vrlo nespretno sročenu rečenicu. Ona bi logično morala glasiti: „Od samoga početka rada…“. Perić, iako priznaje da se Komisija ponajviše bavila trima za međugorski fenomen sekundarnim pitanjima, takvom formulacijom vjerojatno želi stvoriti dojam kao da je ona pojavu ukazanja pomno istraživala u svoj njezinoj cjelovitosti od samoga početka. A to jednostavno nije istina. Doduše pitanje velikog znaka pripada počecima, ali u nešto širem smislu. Ipak se prije obećanja znaka dogodilo puno toga. Ponajprije Gospa je prije govora o znaku vidiocima već povjerila sve glavne poruke. O utjecaju franjevaca na vidioce već je dosta rečeno pa to ne treba ponavljati.
Treća tema, „zauzimanje za neposlušnike“ zaslužuje poseban osvrt, jer je upravo ta tema najviše opterećivala rad Komisije, služeći pojedinim članovima kao najjača karta u rukavu čim bi rasprava krenula nekim za te članove nepoželjnim tijekom u pokušaju da se fenomen osvijetli u svoj njegovoj cjelovitosti i da se dođe do njegove biti. Pritom nije nevažno napomenuti da su se dvojica mostarskih kapelana, o kojima je ovdje riječ, fra Ivan Prusina i fra Ivica Vego, prvi put obratili vidiocima tek 19. 12. 1981. godine, dakle gotovo pola godine nakon početka ukazanja, pa samim tim nisu mogli imati nikakav bitan utjecaj na te događaje.
Osim toga, siguran sam da vidioci nisi imali nikakva pojma ni o „hercegovačkom slučaju“ čije su žrtve bili ti kapelani, niti su bilo što znali o tim mladim fratrima iz Mostara koji su tražili utjehu u nevolji, jer su u međuvremenu bili udareni teškim crkvenim kaznama. A kaznama su udareni zato što su nastavili pružati pastoralne usluge i onim vjernicima koji su pripali novoosnovanoj katedralnoj župi koja je nastala podjelom franjevačke župe sv. Petra i Pavla. Problem je izbio zato što ta podjela nije provedena prema prethodno postignutom dogovoru između Biskupa i Uprave provincije. Župnik fra Marinko Leko je kao član Uprave to javno rekao na kraju mise pred narodom u Biskupovoj nazočnosti, zbog čega je Biskup ultimativno zatražio njegovo uklanjanje iz Mostara. On je potom dao ostavku na članstvo u Upravi, a to isto su učinili i fra Ivan Dugandžić i fra Tomislav Vlašić.
Njih trojica u toj Upravi su predstavljali većinu Provincije, tako da je ona nakon njihove ostavke ostala manjinska Uprava, što je bitno utjecalo na odnose među fratrima. Ta manjinska uprava u namjeri da učvrsti svoje pozicije upadno se dodvoravala Biskupu uvjeravajući ga, između ostalog, kako ni članovi Uprave ne prihvaćaju Međugorje. O svemu tome opširno sam govorio na sjednici Komisije 7. i 8. ožujka 1985. Zapisničar te sjednice dr. fra Ljubo Lucić u zapisnik je napisao: „Nakon ovog razgovora konstatirali su neki članovi Komisije da smo malo detaljnije informirani o 'hercegovačkom slučaju', o povodu koji je ohrabrio mlade ljude da ustraju u svojoj neposlušnosti i o nekim razlozima međusobne nesloge fratara“. No to nije puno pomoglo, jer je dosta članova Komisija svoj negativan stav prema Međugorju i u svojoj završnoj riječi na kraju njezina rada temeljilo na „slučaju kapelana“ (M. Zovkić, N. Bulat, LJ. Lucić, A. Brajko, P. Krasić, Ž. Puljić).
Je li se biskup Žanić doista „prenaglio“ u slučaju kažnjavanja dvojice spomenutih kapelana, kako su vidioci odgovorili na njihovo utjecanje Gospi za pomoć? Podsjećam samo na konačni rasplet njihova slučaja. Široj javnosti jamačno nije poznato da im je vrhovno crkveno sudište u Rimu Signatura apostolica 27. 03. 1993. poništilo prije izrečenu kaznu i tako ih rehabilitiralo (br. 17907/86). Fra Ivica Vego to nije dočekao, već je prije toga napustio Red i svećeništvo i u Italiji živi kao obiteljski čovjek, nakon što je regulirao svoj status. Fra Ivan Prusina je ustrajao u čekanju pravde i sada djeluje kao dušobrižnik za Hrvate katolike u Zürichu. Autoru ovih redaka nije poznato da je itko u ime Biskupskog ordinarijata, bivše Uprave Franjevačke provincije ili Komisije tim ljudima uputio neku riječ isprike. A što je sve o njima izrečeno i napisano!
Zašto toliko zaziranje Komisije od ukazanja?
Da se Dijecezanska komisija doista najviše bavila sporednim pitanjima odnosno posljedicama a ne uzrocima, opet potvrđuju riječi biskupa Perića. Predstavljajući svoga pouzdanog vodiča kroz „međugorsko šipražje i vratolom“, dr. Zovkića, u prilog njegovoj objektivnosti kaže: „Osim toga, on također dodaje da se za Međugorje nije posebno zanimao dok ga mjesni biskup Pavao Žanić nije pozvao u Komisiju. A i kad je prestao rad te Komisije, pratio je događaje i u tisku i na izvorima Ordinarijata“. Dakle, jamstvo objektivnosti u prosudbi nekog fenomena jest nezainteresiranosti za taj fenomen. Umjesto istraživanja na licu mjesta i u što intenzivnijem susretu sa subjektima događanja, trebali bi biti dostatni tisak i izvori Ordinarijata.
Otprilike tako je i izgledao rad Dijecezanske komisije. Biskup Žanić bi na početku sjednice podijelio za to pripremljene materijale, najčešće ono što su o Međugorju napisali oni koji su se trudili biti prisutni i istraživati, pa bi se onda o tome raspravljalo, jer to je predstavljalo problem onima koji ne istražuju. Nadalje, zar primjerice nije čudno da ni jedna sjednica nije održana u Međugorju, a rijetki su bili članovi Komisije koji bi poslije sjednice otišli barem na sat-dva u posjet toj župi, vidiocima i pastoralnom osoblju, ali i u susret sa sve brojnijim hodočasnicima kako bi čuli i njihovo mišljenje? Kad je jedan član Komisije za Vicku ustvrdio: „Ona je odraz jedne mašinerije koja stoji iza nje i ne dozvoljava joj da bude svoja. Ona mi izgleda previše u rukama nekoga tko ima svoje ciljeve“ (P. Krasić), upitao sam ga, koliko je puta s Vickom osobno razgovarao. Odgovorio je: „Nikad!“. Sapienti sat! To je samo jedan od primjera proučavanja na temelju rekla-kazala. Taj u biti ignorantski stav pratio je rad Komisije od početka do kraja.
Koliko nas nesretni „hercegovački slučaj“ i naše međusobne podjele opterećuju i čine slijepima da otvoreno i kritički, ničim opterećeni, pristupimo ovome fenomenu najbolje nas podsjete izjave stranih teologa kojima nitko ne može pripisati nekritičnost i neobjektivnost, poput one vrlo poznatog i priznatog bečkog pastoralnog teologa P. M. Zulehnera: „Netko me je upitao, zašto me kao pastoralnog teologa zanima nešto tako egzotično kao što je Međugorje. Na to sam odgovorio, ako već toliko ljudi godišnje dođe u Međugorje, a radi se o milijunima, onda je to fenomen koji je za pastoralnu teologiju važna činjenica u praksi Crkve. Zato smatram arogantnom pastoralnu teologiju koja kaže: ne zanima nas, jer ja nisam za to ili ne mogu biti za to. To je fenomen koji me ponajprije zanima zbog činjenice da se događa“.
Tako jedan angažiran i objektivan teolog! A mi kojima se sve to događa pred nosom? Koliko ignorancije i arogancije u našoj crkvenoj javnosti?! Kad sam početkom 1983. godine, frustriran neaktivnošću četveročlane Dijecezanske komisije, posegnuo za teološkom literaturom i napisao članak u kojemu sam pokušao objasniti pojam ukazanja, viđenja i privatnih objava, biskup Žanić je u tome vidio „nepremostivu poteškoću u obavljanju povjerene zadaće“. Odgovorio sam mu pismom 20. 03. 1983.: „Oče Biskupe, nije li u najmanju ruku čudno da sam ja, koji sam kao jedini član Komisije imao volje biti prisutan u Međugorju i iz bližega promatrati što se tamo događa, ispao u Vašim očima i u očima ostalih članova Komisije 'nepremostiva poteškoća u obavljanju povjerene zadaće'? Ili sam ja možda zapriječio ostalim članovima Komisije da se koji put pojave u Međugorju? Znate li Vi da oni ni jedan put nisu promatrali djecu kod samog viđenja?“ Napominjem da su u tom trenutku ukazanja trajala već gotovo dvije godine.
I biskupu Periću smeta što je župni ured u Međugorju jednom užem krugu crkvenih ljudi poslao „kratak pregled i kroniku međugorskih događaja, prikaz takozvanih ukazanja, navodnih vidjelaca, policijskih postupaka, ponašanja pastoralnoga osoblja u prva dva mjeseca događanja iz pera fra Ivana Dugandžića“ kao „i teološko razmišljanje o viđenjima, ukazanjima i objavama spomenutoga Dugandžića“. Dakle, trebalo je tu javnost držati u neznanju o svemu tome, kako ne bi mogla sama kritički razmišljati i donijeti svoj sud. Ipak, nekakvu sam satisfakciju našao u tome što su mi mnogi osobno zahvalili za te tekstove, a uredništvo splitskoga teološkog časopisa „Crkva u svijetu“ ovaj drugi tekst je vrlo spremno tiskalo u dvama nastavcima.
Teolozi koji nisu opterećeni dubiozama mjesne Hercegovačke Crkve u Međugorju vide izazov koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Tako o 10. obljetnici Međugorja jedan njemački teolog kaže: „10 godina 'aktualnog proroštva' u onom u međuvremenu međunarodno značajnom mjestu u Hercegovini poziva na prosudbu uz pomoć objektivnih teoloških kriterija kao i na vlastito preispitivanje. Ako proroštvo i u vremenu poslije Novoga zavjeta u Crkvi igra neku ulogu – tada ne možemo zatvarati oči pred porukama iz Međugorja i ostati nezainteresirani, samo sliježući ramenima. U svom obliku jasno prepoznatljiva poruka zaslužuje pozornost i brižnu prosudbu“. Umjesto „pozornosti i brižne prosudbe“, mnogim članovima Komisije najvažnije je bilo tu poruku pošto poto proglasiti izmišljenom i sumnjivom.
Promjena stava biskupa Žanića kao ključno pitanje
Na zasjedanje Komisije 30. svibnja 1985. u Mostaru bio je kao svjedok pozvan aktualni međugorski župnik u vrijeme početka ukazanja fra Jozo Zovko. Na pitanje dr. Nikole Dogana, koji je u ime Komisije vodio razgovor s fra Jozom: „Koji je kriterij Vas osobno vodio da odmah konstatirate: 'Gospa je tu'“?, fra Jozo objašnjava kako nije povjerovao odmah, pogotovo ne na temelju tvrdnje vidjelaca, prema kojima je u početku bio rezerviran. Povjerovao je – kaže - na temelju osobnog duhovnog iskustva koje je imao za vrijeme moljenja krunice u crkvi. Prije njega je povjerovao biskup, što ga je čak donekle smetalo, jer je smatrao da je to preuranjeno.
U razgovor se uključuje član Komisije dr. S. Badurina: „Ti nisi izvodio svoje sudove samo iz svog subjektivnog iskusta, nego si interpretirao da si bio u nekom skladu s Biskupom“. Fra Jozo odgovara: „Znam da je dvaput dugo razgovarao napose s djecom i kad je završio, konačno je izjavio: 'Meni je jasno. Ne treba više ništa'. Meni se činilo da je ta izjava dana bez dostatnog razloga, jer sam se bojao podvale sa strane da se diskreditira vjera. Biskup je u misi u Međugorju izjavio da djeca govore istinu. To je rekao javno 25. 7. u propovijedi. To je bilo njegovo mišljenje“.
Na pitanje člana Komisije mr. N. Bulata, je li istinita izjava koju Rupčić pripisuje fra Jozi, da je biskup rekao kako se „ne smije više eksponirati“, jer „nije spreman ići u zatvor“ ili njegova druga izjava, „ne mogu od biskupa postati običan kapelan“?, fra Jozo kaže da nije spreman govoriti o tome „ako će taj detalj izazvati zlo“, dodajući ipak: „Biskup zna što je govorio, a znam i ja što smo razgovarali. Ne želim o tome govoriti“. Upitan o sastanku stanovite skupine svećenika u Domanovićima, fra Jozo kaže: „Sigurno je postojao“. A što se tiče Biskupovih izjava, kaže: „Sigurno je rekao. I rekao mi je neke druge stvari, ali ako će to srušiti…“.
Nakon toga predsjedavajući dr. M. Zovkić zahtijeva da se pozove Biskupa i da se čuje i njegov stav. Kad je Biskup došao, dr. Zovkić ga pita, je li bio sastanak u Domanovićima i je li on o tome govorio fra Jozi, dodavši kako nije spreman od biskupa postati kapelan. Za riječ se javlja fra Jozo objašnjavajući kako te dvije stvari treba razlučiti: sastanak u Domanovićima bio je prije njegova zatvaranja, a razgovor o „seoskom kapelanu“ poslije izlaska iz zatvora. Biskup na to uzvraća: „Nisam rekao da se bojim ići u zatvor. To je za mene kao da sam opsovao Boga!“. Dr. Brajko dodaje da Biskupu nisu prijetili zatvorom na razgovoru u Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama u Sarajevu, a Biskup ponavlja da to nije rekao i da sastanka u Domanovićima nije bilo. Fra Jozo na to: „Ne govorim što je bilo u Sarajevu, nego što ste Vi meni rekli. Vi ste se zanimali što ima novo u Međugorju, govorili ste o Međugorju. Dočekali su Vas neki svećenici koji su protestirali (iz Provincijalata). Rekli ste da su se svećenici sabrali i zaključeno je da moraju biti jedinstveni u stavu“ S obzirom na Rupčićevo pisanje, fra Jozo kaže: „Ne znam otkud to Ljudevitu? Nikad nisam ništa napisao niti bih dao izjavu o tome. Žao mi je što ovo moram reći. Ne želim osramotiti Biskupa. To nije put“.
Biskup na to dodaje: „Ovo je otišlo u cijeli svijet i o meni dalo lošu sliku. Nikad nije bio sastanak u Domanovićima, a što se tiče Međugorja, ja sam na početku bio vrlo, vrlo otvoren, ali nikom nisam htio reći kakav je moj stav“. O spornom pitanju Domanovića u zapisniku stoji: „Kad su članovi Komisije insistirali da se raščisti pitanje sastanka u Domanovićima, dr. Brajko je rekao da dokumenata i izjava nema, nitko nema napismeno…Na ponovno insistiranje da se jednom konstatira: je li bio sastanak u Domanovićima ili nije, Tajnik kaže da je to bio drugačiji sastanak: one vrste na kojem se govori o svećeničkoj uzajamnosti ali ne o drugome“.
Nakon očitih neslaganja i proturječnih izjava, dr. Zovkić pokušava precizirati pitanje: „Zašto je Biskup promijenio mišljenje i koji su razlozi za to? – Strah pred državnim vlastima i pred svojim svećenstvom?“ Za riječ se javlja fra Jozo i obraća se Biskupu: „Biskupe, Vi ste zaista bili uvjereni. Kad ste došli u Međugorje, nakon razgovora s djecom, bili ste oduševljeni. Rezultat toga bila je izjava: 'Djeca govore istinu'. Vi ste imali vjeru: 'Gospa je tu'. A ja sam bio žalostan jer nisam znao zbog čega ću im vjerovati. Vi ste zaista imali vjeru: Bog je na djelu! Gospa je tu.“
Biskup tumači fra Jozi svoj stav: „Nisam htio začepiti povjerenje ni Tvoje ni djece. Davao sam dojam da vjerujem. Nisam htio prekinuti povjerenje. Htio sam istraživati. Da sam stvarno i povjerovao i kasnije došao do uvjerenja da nije, mogao sam promijeniti mišljenje. Ja sam mislio: 'Možda Bog šalje rješenje Hercegovačkog slučaja!' Ali kasnije sam vidio da nije.“ Fra Jozo: „Vi ste iz početka imali taj dar i on je u Vama izazvao vjeru. Vi ste je očitovali. Nek Vam to ne bude žao. Nije to bilo iz taktike. O tome ste propovijedali.“ Biskup uzvraća: „Iz početka sam stvarno mislio: 'Moglo bi biti!' Ali odlučno mi je (bilo) kad je Vicka (14. 1.) rekla da ne zna za dva kapelana. Slagala mi je! Tu je završila moja sigurnost: 'Nema u Međugorju ništa!' Prije sam sumnjao, ali taktički. Da i jesam vjerovao u početku, a kasnije došao do uvjerenja, zar ne smijem mijenjati mišljenje?“
Ovo iscrpljujuće i dobrim dijelom neugodno suočenje dvojice svjedoka početaka Međugorja zapisničar je popratio ovim riječima: „Iz onoga što smo čuli tokom razgovora može se konstatirati da je fra Jozo subjektivno bio uvjeren da njegovo prihvaćanje Međugorja počiva ne samo na njegovom osobnom iskustvu, nego i na pozitivnom stavu Biskupa – što je fra Jozo zaključio nakon Biskupove propovijedi u Međugorju. Fra Jozo je uvjeren da je Biskup zauzeo pozitivan stav prema Međugorju prije njega. Sad je za fra Jozu problem zašto je Biskup promijenio svoj stav i okrenuo se protiv Međugorja?“
To nije samo fra Jozin problem već svih onih koji žele istražiti cjelovitu istinu o Međugorju. Što se zbivalo u duši biskupa Žanića između njegove oduševljene propovijedi na proslavi zaštitnika župe sv. Jakova 1981., u kojoj je tvrdio da djeca ne lažu i one na proslavi sv. Jakova 1987., kada je prijetio paklenom kaznom svima onima koji toj djeci vjeruju, to znade samo on, ali on je to ponio sa sobom u grob. Pitanje teško shvatljivog obrata u Biskupovu stavu kao i pitanje susreta stanovite skupine svećenika u Domanovićima, s posljedicama tog susreta na Biskupov stav prema Međugorju, ostaju zato ključna pitanja za rasvjetljavanje cjelovite istine. Ta pitanja do danas nisu rasvijetljena.
Ako znademo da se Biskup osobno slomio pod teretom svog obrata, a da je njegovim obratom Međugorje, sa svime što je s njime povezano, postalo predmet neviđenog blaćenja i klevetanja, onda nitko tko je doprinio da dođe do tog obrata ne bi smio šutjeti. Ako biskupu Žaniću, sukladno prastaroj tradiciji Crkve u važnim sporovima, pripišemo i ulogu diabolus Rotae, osobe koja u sporu mora iznijeti sve negativno na vidjelo, kako bi se donio pravedan sud, mora se reći da je on tu ulogu odigrao uvjerljivo ne štedeći nikoga i ništa. A sada ostaje ništa manje važno pitanje, tko ga je u tu ulogu gurnuo i zašto? Bez toga nećemo doći do cjelovite istine o Međugorju.
Dr. fra Ivan Duganđić
