Draga braćo provincijalni ministri i kustosi,
draga braćo franjevci u Europi,
braćo i sestre.
Naša Unija – UFME OFM već dva desetljeća govori o svojemu projektu Europa. Mnogo je pothvata u svim vidovima u našim provincijama i kustodijama po Europi. A tako je bilo stoljećima prije nas. Zapravo, od samih milosnih početaka otkad nam je Evanđelje postalo forma vitae u bratskome poslanju. Prisjetimo se franjevačke prošlosti Europe. Kako su se brzo Cis i Transmontanija razvile u respektabilne franjevačke zajednice još za života našega Serafskog oca, pokazujući radost i međusobno ohrabrenje (usp. PPr, 6). Već od ranoga 13. stoljeća znameniti su franjevci bilježili Europu svojim duhom, radom, intelektom, svojim prokušanim i čistim riječima, na korist i izgradnju naroda (usp. PPr, 9). Braća su odmah prepoznala Franjinu izvanrednu ljubav za „pisane božanske riječi“, a iz te ljubavi rođena su brojna slavna sveučilišta diljem Europe, obilježena imenima kao što su Aleksandar Haleški, Bonaventura iz Bagnoregija, Pietro di Giovanni Olivi, Duns Scot, William Ockham, i toliki drugi.
U našoj franjevačkoj tradiciji teologija je mudrost. I to ona mudrost koja nam pomaže da iskustvo milosti postane snaga za život i preobrazbu svijeta osobito u njegovim nedaćama. Stoga, kada je Europa bivala pred svojim litostratosima, kada je bila vezana uza stup i bičevana, kada je ustrajavala na tolikim svojim križnim putovima i kalvarijama, uvijek je tu bio i Manji brat. Na koljenima klečao i molio za svoju Europu. Franjevci su svojom žrtvom proživljavali kataklizme, davali nebrojene živote, zbrajali onaj proročki broj od stotinu četrdeset i četiri tisuće, koji su svoje haljine bijelili u krvi svoga Spasitelja.
Jesmo li posustali?! Ideali?! Samo Pravilo ili Pravilo i život?! Možda smo se odviše prepustili i pomislili da sve što se u povijesti rađa u nekomu trenutku i umire?! Znam da je mnoge od nas životno ranio koronavirus. Naše zajednice, obitelji i prijatelje. Teško je. Strah od nepoznatoga i neizvjesnog, strah od osamljenosti, strah od smrti, strah od sebe samih. Ne znati kada ćemo ponovno vidjeti svoje bližnje, pa čak i kada ćemo se ponovno moći bezbrižno rukovati s poznanikom kojeg nismo odavno vidjeli. Sjetimo se da u maloj Sijenskoj oporuci Franjo piše ondašnjoj braći Reda, ali i braći koja će doći do svršetka svijeta. On nam i danas nudi svoj blagoslov.
Povijest naše karizme i Franjin blagoslov uče nas ovomu: kleknemo li pozorno pred Svetohranište ili križ Gospodinov, vidjet ćemo da u nama ima mnogo snage. Jer je to Njegov dar (usp. 2Tim 1,7). S tom se snagom možemo dignuti poslije svakoga pada i ponovno krenuti.
Nikad, možda, kao u ovome vremenu pandemije nismo stajali ujedinjeni – zajedno s čitavim svijetom – u molitvi. Neka ovo postane naš najvažniji projekt i putokaz. Kleknimo pred križ Gospodinov, iskažimo štovanje i čast euharistijskomu Sakramentu, poklonimo se i molimo. Stari i mladi. Oni narušenoga zdravlja i oni zdravi. Usmjerimo sve ovo vremenito na duh svete molitve i pobožnosti.
Bio je petak i jedan je čovjek molio sam na Trgu svetoga Petra na kojemu nikada nitko u povijesti sam ne bijaše. A u njega su bile uprte oči cijeloga svijeta. Iza svakoga osvijetljenog prozorskog okna nazirali su se obrisi obitelji, stisnutih jedni uz druge i očiju i misli uprtih na taj trg, u toga čovjeka, u taj tračak nade koji nam je pružao. Naš papa Franjo! Svi odvojeni jedni od drugih, a nikada u većemu zajedništvu. Svi braća, svi ljudi svijeta, svi Božja djeca. Svi ponizni i ustrajni u istoj misli. Kao goruščino zrno kada bi vjere imali, rečeno nam je davno. Zbrajamo sada i množimo sva naša sitna, životna, goruščina zrna, sve naše tihe i male molitve i sva naša htijenja i želje. Pomozi nam, Gospodine, napokon cijeli svijet zajedno moli. Usliši nas, Gospodine…
Koliko smo samo puta ovih dana čuli riječ izolacija…? Kako to može biti teško, mnogima neizdrživo… obitelji, prijatelji, bližnji, naše redovničke zajednice… Naš život satkan je od susreta, a znamo i uviđamo da taj isti susret može biti smrtonosan i nama i drugomu, veli ovih dana jedan redovnik… A proljeće buja. Život raste. Bez obzira na to što je naš naoko stao. Prazne crkve, mjesta molitve, ulice i trgovi, tolika posebna mjesta koja nam mnogo znače. Tek sada vidimo koliko nam to nedostaje.
No izolacija ima još jedan naboj: koliko smo god više izolirani, to smo i još više bliže onima koje volimo, onomu što nam je sveto. Možda nam je mnogima i jedina prigoda u ovo vrijeme spoznati što znači osamiti se, povući se iz svijeta, što znači izolirati se. Toliko smo ponavljali o tome „izlasku iz svijeta“ o „osami“ o „samotništu“. Pravili smo planove i oni su propadali i prije nego što su zaživjeli. Zašto?! Možda i zato jer nismo iskreno i dušom otišli iz svijeta. Ostavili ga. Izolirali se. U toj se izolaciji na koljenima i pred križem spojili i jedno postali s Gospodinom. I preko Njega jedno sa svima koje imamo u srcu i duši, sa svim što čovječnije želimo, što smo zavjetovali.
Sjetimo se samo La Verne i svetoga Franje – danima je sam na rubu ambisa, ostavljen pustoj želji da oćuti „dio one boli koju je On imao na križu“. Ta njegova osama, ta žarka molitva i to danonoćno klečanje na koljenima donosilo je spajanje s Bogom, spoj s cijelim svijetom, spoj sa svakim bratom i svakom sestrom, što mu podaruje onaj božanski atribut alter Christus. Naš se utemeljitelj toliko sjedinio s Kristovom mukom da je, predajući se Kristu potpuno, sam postao Kristovo djelo, ne svoje.
Koliko god moglo zvučati oporo, i u prvi mah neshvatljivo, Isus je bio prepušten izolaciji, odvojenosti, osamljenosti, ostavljenosti i smrti. I tu se dogodio život! Novi život. Uskrsli! Osjetio je sveti Franjo da je ono Djetešce iz Betlehema – Greccia, i onaj Patnik na Kalvariji – La Verni bio izoliran, „odijeljen“. Koliko se Isus na križu osjetio izoliranim i ostavljenim da je čak kriknuo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ On, Spasitelj svijeta, bez ikakva kontakta, u socijalnoj distanci, prikovan na križu!
Koliki i danas vape i viču sa svojih križeva. Sigurno ih i vi poznajete. Osamljeni, prepadnuti, lišeni od svih. Nadahnuće nam moraju biti baš ti patnici na respiratorima, koji u dubokoj tjeskobi i svjesni da umiru, svom dušom grle svoga Oca, mole Ga da ih ne ostavi. Puni straha žele posljednjim atomom snage u duhu zagrliti svoju majku, oca, suprugu, dijete, djevojku, mladića, prijatelja. Oni su nam, poštovana braćo, iskrena i aktualna prigoda pokrenuti projekt koji će sličiti na sv. našega oca Franju. Pa njegovo se obraćenje dogodilo baš iz toga susreta s čovjekom koji pati, ostavljenim čovjekom, čovjekom punim tjeskobe, straha i gledanja smrti u oči – gubavcem. Sv. je Franjo sa svojom braćom išao u njihova naselja i donosio im hranu, njegovao ih, progovarao riječ utjehe, s njima se u zadnjim časovima njihove tjeskobe družio. Životno je htio biti u Isusovu poistovjećenju s njima jer „oboljeh i pohodili ste me“ (Mt 25, 36).
U ovo vrijeme svoju samoću, u svekoliku izolacionizmu, nastajuće suzbijanje i nemogućnost kontakta prikaži Isusu! Vijesti prenose da je u jednoj našoj europskoj pokrajini starac svećenik došao na intenzivni odjel s Biblijom u ruci. Znao je da je teško i nasmrt bolestan. Išao je od umirućega do umirućeg, dokle je god mogao, i čitao mu retke Biblije držeći ga za ruku. Liječnici, koji su već zaboravili na svoja krštenja, prve pričesti i sv. krizme zavoljeli su svoga bolesnog starog duhovnika. I kažu, kada je umro uzeli su njegovu i našu Knjigu nad knjigama i nastavili čitati umirućima, sve kako ne bi na odjelu intenzivne njege zamuknuo glas nade.
Jer, u ovome vremenu strahota, ova bogoslovna krepost nade prosijeva posebnim snopovima svjetla. Nadati se da će se na naše trgove vratiti život. Da će zveckati potplati cipela po vrelim ulicama i da će smijeh ponovno dopirati s uglova i parkova. I naše će crkve ponovno biti pune. I s ushitom i uzbuđenjem odgovarat ćemo „... i s duhom tvojim“ i stisnuti ruku osobe pored sebe i zahvaliti Gospodinu što smo živi i što smo tu.
Isus se prije svoje muke povukao u osamu, ostavio sve da bi bio s Ocem nebeskim. I, ako je igdje osim u Očenašu svoga Oca nazvao Abba – Tatom, onda je to učinio u Getsemaniju, znojeći se te noći krvavim znojem, uz romon potoka Cedrona. Petar, Ivan i Jakov su spavali. Bili su u nekoj svojoj izolaciji. Pozivao ih je da mole i budni budu. Ta ga je izolacija u Getsemaniju okrijepila za sve ono što se toga petka dogodilo.
Molimo i Mariju, Odvjetnicu i Zagovornicu našega Reda, Žalosnu Majku, koja je u suzama gledala svoga Sina izdvojenog od sviju, neka svrne svoj majčinski pogled na toliku svoju izoliranu djecu koja trpe. A povijest bilježi tolike tužne i ucviljene majke na nedužnu putu, prateći krvave tragove svoje djece. U Zagrebu, Hrvatska, gdje je gotovo urušena središnja crkva i samostan naše zagrebačke provincije, u rano jutro četvrte korizmene nedjelje (22. 3. 2020.) gledali smo nezaboravan prizor majki koje su istrčale iz zagrebačke bolnice na ulicu sa svojom tek novorođenom dječicom u naručju. Potres! Uplakane i uplašene! Marija je uvijek s onima koji pate, posebno s majkama. Pridružimo se Blaženoj Djevici i s njom susretnimo na križnomu putu sve koji nesnosno pate pod svojim križevima. Do uspona prema vrhu. Kristu Spasitelju.
Krist iz naših umiranja je i Krist naših uskrsnuća! Slijedimo stope Njegova života, muke, smrti i uskrsnuća. Ne neke druge. Neka se uskrsni pjev „Aleluja“ dogodi s puno svjetlosti, u svoj snazi uskrsnuća, usred svih boli, bijeda i tragedija našega svijeta!
Braćo, vama, našim franjevačkim obiteljima i svima onima s kojima dijelimo prostor i vrijeme, sretan Uskrs!
Fra Miljenko Šteko, predsjednik UFME
AI PROVINCIALI E AI CUSTODI FRANCESCANI OFM D’EUROPA – UFME
MESSAGGIO DEL PRESIDENTE DELL’UFME PER LA PASQUA 2020
Cari fratelli ministri provinciali e custodi,
Cari fratelli francescani d’Europa,
Fratelli e sorelle,
Da vent’anni la nostra Unione, l’UFME OFM, parla del «Progetto Europa». Sono tante le iniziative portate avanti in diversi ambiti nelle nostre Province e Custodie d’Europa. Ed è stato così anche nei secoli che ci hanno preceduto, sin da quegli inizi benedetti in cui il Vangelo è divenuto forma vitae nella missione fraterna. Ricordiamo la storia francescana in Europa. Ricordiamo come in poco tempo, all’epoca del nostro Serafico Padre, la Cismontana e l’Ultramontana sono divenute rispettabili comunità francescane che manifestavano gioia e reciproco incoraggiamento (cfr. Rb, 6). Sin dagli inizi del XIII secolo, celebri francescani hanno segnato l’Europa con il loro spirito, il loro operato, il loro intelletto e le loro parole ponderate e caste, a utilità e a edificazione del popolo (cfr. Rb, 9). I fratelli riconobbero subito lo straordinario amore di Francesco per le «parole divine scritte» e da quell’amore nacquero in tutta Europa molte università illustri, che devono il loro nome a figure quali Alessandro di Hales, Bonaventura di Bagnoregio, Pietro di Giovanni Olivi, Duns Scoto, Guglielmo di Ockham, e tanti altri.
Nella nostra tradizione francescana la teologia è sapienza. Ed è quella sapienza che ci aiuta a far sì che l’esperienza della grazia diventi forza per la vita e per la trasformazione del mondo, soprattutto nelle tribolazioni. E così, quando l’Europa si è ritrovata dinnanzi ai suoi litostrati, quando è stata legata alla colonna e flagellata, quando ha resistito alle sue tante Via Crucis e Calvari, era sempre presente il Frate minore che in ginocchio pregava per la sua Europa. I francescani hanno attraversato grandi tribolazioni, hanno dato la vita innumerevoli volte, si sono annoverati tra coloro che hanno reso candide le loro vesti col sangue del Salvatore, unendosi a quel numero profetico dei centoquarantaquattromila.
Ci siamo stancati? I nostri ideali? Soltanto la Regola o la Regola e la vita? Ci siamo forse adagiati un po’ troppo e abbiamo pensato che ogni cosa nella storia così come nasce in un momento muore? So che il coronavirus ha segnato fortemente la vita di molti di noi, le nostre comunità, le nostre famiglie e i nostri amici. È difficile... La paura dell’ignoto e dell’incerto, la paura della solitudine, la paura della morte, la paura di se stessi. Non sapere quando potremo rivedere i nostri cari, non sapere quando potremo tranquillamente stringere di nuovo la mano a un conoscente che non vediamo da tempo. Ricordiamoci del piccolo Testamento di Siena: in esso Francesco si rivolge non solo ai frati che erano allora nell’Ordine ma anche a tutti coloro che vi sarebbero entrati sino alla fine del mondo. Pertanto anche a noi oggi dà la sua benedizione.
La storia del nostro carisma e la benedizione di Francesco ci insegnano una cosa: se con consapevolezza pieghiamo le ginocchia davanti al Tabernacolo o alla croce di Cristo, scopriremo in noi tanta forza che è dono Suo (cfr. 2 Tim 1,7). Con questa forza possiamo rialzarci dopo ogni caduta e ripartire.
Forse non siamo mai stati così uniti nella preghiera, insieme a tutto il mondo, come in questo tempo di pandemia. Possa ciò divenire il nostro progetto primario e la nostra guida. Inginocchiamoci ai piedi della croce di Nostro Signore, manifestiamo rispetto e onore al Santissimo Sacramento, adoriamo e preghiamo. Grandi e piccoli. Ammalati e sani. Orientiamo tutte le cose temporali allo spirito della santa orazione e devozione.
Era venerdì e un uomo ha pregato da solo in piazza San Pietro, dove nessuno mai era rimasto solo. E su di lui erano puntati gli occhi di tutto il mondo. Dietro ogni finestra illuminata si potevano intravedere le famiglie, i cui membri, stretti l’uno all’altro, avevano gli occhi e i pensieri fissi su quella piazza, su quell’uomo, su quel barlume di speranza che ci stava donando. Il nostro Papa Francesco! Tutti distanti l’uno dall’altro ma mai così vicini... Tutti fratelli, tutti uomini del mondo, tutti figli di Dio. Tutti umili e perseveranti nello stesso pensiero. Se aveste fede quanto un granello di senape... ci è stato detto. Sommiamo e moltiplichiamo in questo momento tutti i nostri piccoli granelli di senape, tutte le nostre più piccole e silenziose preghiere, tutti i nostri desideri e volontà. Aiutaci, Signore, finalmente il mondo intero prega insieme. Ascoltaci, Signore...
Quante volte abbiamo sentito in questi giorni la parola «isolamento»! Com’è difficile tutto questo! Per molti è insostenibile... Le famiglie, gli amici, i vicini, le comunità religiose... La nostra vita è intessuta di incontri, ma sappiamo e comprendiamo che ora un incontro può essere fatale per noi e per gli altri, come ha detto in questi giorni un religioso... E la primavera fiorisce. La vita va avanti. Anche se apparentemente la nostra vita si è fermata. Sono vuote le chiese, i luoghi di preghiera, le strade e le piazze, tanti posti per noi significativi. Solo ora capiamo quanto ci mancano.
Tuttavia l’isolamento ha un altro aspetto: più siamo isolati, più siamo vicini alle persone che amiamo, a ciò che per noi è sacro. Forse per molti di noi in questo periodo è un’occasione unica conoscere che cosa significa stare in solitudine, ritirarsi dal mondo, che cosa significa isolarsi. Quante volte abbiamo parlato di «uscita dal mondo», «solitudine», «vita solitaria». Abbiamo fatto programmi che però sono falliti ancor prima che provassimo a realizzarli. Perché? Forse perché non ci siamo allontanati dal mondo con sincerità di cuore. L’abbiamo lasciato. Ci siamo isolati. In questo isolamento, in ginocchio e davanti alla croce ci siamo uniti a Gesù e siamo diventati una cosa sola con Lui. E attraverso di Lui una cosa sola con tutti coloro che portiamo nel cuore e nell’anima, con tutto ciò che più umanamente desideriamo, di cui abbiamo fatto voto.
Pensiamo alla Verna e a San Francesco: per giorni rimase solo sull’orlo di un dirupo, abbandonato al pio desiderio di sentire parte del dolore da Lui provato sulla croce. Quella sua solitudine, quella sua fervente preghiera e quel suo inginocchiarsi giorno e notte portarono a un’unione con Dio, a un’unione con tutto il mondo, a un’unione con ogni fratello e sorella, cosa che gli conferì quell’attributo divino di alter Christus. Il nostro fondatore si unì talmente alla Passione di Cristo che, abbandonandosi pienamente a Lui, divenne egli stesso opera di Cristo, e non opera sua.
Per quanto possa sembrare forte, e lì per lì incomprensibile, Gesù fu lasciato in preda all’isolamento, alla separazione, alla solitudine, all’abbandono e alla morte. Ed ecco la vita! Una nuova vita! Il Risorto! San Francesco intuì che il Bambino di Betlemme-Greccio e Colui che patì sul Calvario-La Verna era isolato, “separato”. Sulla croce Gesù si sentì talmente solo e abbandonato che emise un grido: «Dio mio, Dio mio, perché mi hai abbandonato?». Lui, il Salvatore del mondo, privato di qualsiasi contatto, tenuto a distanza, inchiodato alla croce!
Quanti anche oggi emettono grida e lamenti dalle loro croci! Sicuramente anche voi conoscete qualcuno. Persone sole, spaventate, senza nessuno. Dobbiamo lasciarci ispirare proprio da questi ammalati che soffrono, attaccati ai respiratori, e che nella profonda angoscia in cui si trovano e nella consapevolezza di avvicinarsi alla morte, abbracciano con la loro anima il Padre, supplicandolo di non abbandonarli. Pieni di paura, con le ultime forze che restano loro, desiderano abbracciare spiritualmente la propria madre, il padre, il marito, la moglie, i figli, il fidanzato, la fidanzata, gli amici. Queste persone, venerati fratelli, rappresentano per noi un’occasione autentica e attuale per dare avvio a un progetto che sarà affine al nostro santo padre Francesco. La sua conversione ha avuto inizio proprio dall’incontro con un uomo sofferente, un uomo abbandonato, un uomo pieno di angoscia e paura, un uomo che si trovava di fronte alla morte: un lebbroso. San Francesco insieme ai suoi fratelli andava dai lebbrosi e portava loro da mangiare, li curava, rivolgeva loro parole di conforto, stava con loro negli ultimi momenti di agonia. Riconosceva in loro Gesù e voleva essere accanto a loro perché «[ero] malato e mi avete visitato» (Mt 25,36).
In questo tempo presentiamo a Gesù la nostra solitudine in questo isolazionismo generale, l’emergente soppressione e l’impossibilità di qualsiasi contatto. È stata data la notizia di un anziano sacerdote qui in Europa che è entrato in terapia intensiva con la Bibbia in mano. Sapeva che la situazione era grave e che la malattia l’avrebbe portato alla morte. Fino a quando gli è stato possibile, ha visitato i moribondi, leggendo loro passi della Bibbia e tenendoli per mano. I medici, ormai dimentichi del loro Battesimo, Prima Comunione e Cresima, si sono affezionati all’anziano sacerdote ammalato. Raccontano che, dopo la sua morte, hanno preso il suo e nostro Libro dei libri e hanno continuato a leggerlo ai moribondi per far sì che in terapia intensiva non si spegnesse la voce della speranza.
Perché in questo tempo di orrore, la virtù teologale della speranza risplende di fasci di luce speciali. Speranza che nelle nostre piazze ritorni la vita, che si torni a sentire il rumore delle suole delle scarpe nelle vie brulicanti e che giungano di nuovo le risate dagli angoli delle strade e dai parchi. E le nostre chiese saranno di nuovo piene. E con ardore ed entusiasmo risponderemo “E con il tuo spirito”, stringeremo la mano alla persona accanto a noi, ringrazieremo il Signore di essere vivi, di essere lì presenti.
Prima della Sua passione, Gesù si ritirò in un luogo solitario e lasciò tutto per stare solo con il Padre celeste. E fu proprio nel Getsemani, oltre che nella preghiera del Padre nostro, che Gesù chiamò il Padre Suo «Abbà, Padre». Lì, al suono del ruscello del Cedron, sudò sangue. Pietro, Giacomo e Giovanni dormivano. Erano in un certo senso isolati. Gesù li invitò a vegliare e pregare. L’isolamento nel Getsemani lo rese forte per tutto quello che sarebbe accaduto quel venerdì.
Rivolgiamo la nostra preghiera anche a Maria, Avvocata e Patrona del nostro Ordine, la Madre Addolorata, che in lacrime guardava suo Figlio allontanato da tutti. Volga il suo sguardo materno ai suoi tanti figli isolati che soffrono. La storia registra tante madri tristi e afflitte che, pur senza colpa, si sono ritrovate a seguire le orme insanguinate dei loro figli. A Zagabria, in Croazia, dove sono quasi crollati la chiesa centrale e il monastero della nostra provincia zagabrese, nelle prime ore del mattino della quarta domenica di Quaresima (22 marzo 2020), abbiamo assistito alla scena indimenticabile delle madri che uscivano di corsa dall’ospedale di Zagabria e si precipitavano in strada portando in braccio i loro bimbi appena nati. Il terremoto! Spaventate e in lacrime! Maria è sempre accanto a chi soffre, in modo particolare alle madri. Uniamoci alla Beata Vergine Maria e con lei, lungo la via della croce, andiamo incontro a tutti coloro che soffrono sotto l’insostenibile peso delle loro croci. Fino ad arrivare in cima. A Cristo Salvatore.
Il Cristo delle nostre morti è anche il Cristo delle nostre risurrezioni. Seguiamo le orme della Sua vita, passione, morte e risurrezione. Non altre orme. Il canto pasquale dell’Alleluia giunga con tanta luce, in tutta la sua forza di risurrezione, in mezzo a tutti i dolori, le miserie e le tragedie del nostro mondo!
Fratelli, a voi, alle nostre famiglie francescane e a tutti coloro con cui condividiamo spazio e tempo, auguro una Buona Pasqua!
Fr. Miljenko Šteko, presidente dell’UFME
TO THE FRANCISCAN PROVINCIALS AND CUSTODES OF EUROPE - UFME
EASTER MESSAGE FROM THE PRESIDENT OF UFME 2020
Dear brothers Provincial Ministers and Custods,
dear brother Franciscans in Europe,
brothers and sister,
Our Union – UFME OFM has been talking about its project Europe for two decades already. There has been a lot of undertakings in a variety of aspects within our Provinces and Custodies throughout Europe. In fact, this is true from our graceful beginnings when the Gospel became the forma vitae in our fraternal mission. Let us remind ourselves of our Franciscan past in Europe. How quickly Cis and Transmontania developed into respected Franciscan fraternities even during our Seraphic father’s lifetime, displaying great joy and mutual encouragement (Rb. 6). As early as the 13th century key Franciscans flooded Europe with their work, intellect, spirit, their tried and pure words, for the benefit and building of the people (Rb. 9). The brothers immediately recognized Francis extraordinary love for “God’s written words”, and from that love sprang numerous universities all across Europe, marked by names such as Alexander of Hales, Bonaventure of Bagnoregio, Pietro di Giovanni Olivi, Duns Scott, William Ockham, and many others.
In our Franciscan tradition theology is wisdom. It is in fact that wisdom which helps us turn the experience of grace into the strength for life and transfiguration of the world, especially in its hardships. That is why, when Europe was on its lithostrotos, when it was tied to the pillar and scourged, when it persevered in so many ways of the cross and Calvaries, the Fraticelli was always there. He knelt and prayed for his Europe. The Franciscans, through their sacrifice, have braved cataclysms, given lives, and added themselves to that prophetic number of one hundred forty-four thousand, who washed their robes in the blood of their Savior.
Have we grown weary? Ideals?! Only the Rule or the Rule and life?! Maybe we have given in too much or started to think that everything that has a beginning in history also has a death?! I know many of us have been deeply wounded by the Coronavirus; our fraternities, families, and friends. It is difficult. Fear of the unknown and unfamiliar, fear of loneliness, of death, and of ourselves. Not knowing when we will see our loved ones again, nor even knowing when we will be able to freely shake hands with someone we haven’t seen in a long time. Let us remember that in the small Sienna Testament Francis writes to the brothers living at the time, but also to all the brothers that will exist till the end of time. Even today he offers us his blessing.
The history of our charisma and the blessing of St. Francis teach us the following: if we kneel carefully before the tabernacle or the cross of our Lord, we will see that we have a lot of strength within us. That is because it is His gift (2Tim 1,7). With that strength we can lift ourselves after every fall and start anew.
Perhaps, never before, as in this pandemic, we haven’t stood united – together with the entire world – in prayer. May this become our most important project and guidepost! Let us kneel before the cross of the Lord, show our veneration and honor to the blessed Sacrament, give ourselves to God and pray. Old and young. Those with health conditions and the healthy. Let us direct everything temporal toward the spirit of prayer and adoration.
It was Friday and one man stood alone in prayer on St. Peter’s Square, where no man in history stood alone. On him was fixed the gaze of the world. Behind every window families, huddled one against each other, transfixed their eyes and minds on that one man, into that speck of hope, which he was offering us. Our Pope, Francis! We stood separated from one another, but never in greater solidarity. All of us brothers, all people of the Earth, all of us God’s children. All of us were humble and persevering in the same mind. Like a mustard seed if we had faith, we were told long ago. Now we count and multiply all of our little, life, mustard seeds, all of our silent and petit prayers along with all of our aspirations and desires. Help us, Lord, finally the entire world is praying together. Hear us, O Lord…
How many times have we, in these days, heard the word isolation...? How difficult that can be, to many unbearable… family, friends, neighbors, our religious communities… Our lives are comprised of encounters, but we know and perceive that those encounters can be deadly to us and to another. One religious exclaimed in recent days “and yet Spring is in full swing.” Life grows, despite that fact that ours seems to have stopped. Empty churches, places of prayer, streets and squares, so many places which mean so much to us. It is only now that we see how much we miss them.
Still, isolation has one more peculiarity: the more we are isolated, the closer we become to those we love, to that which we hold to be sacred. For many this may be the only opportunity to realize what it means to go into solitude, to retreat from the world, what it means to be isolated. We have talked so much about “withdrawing from the world” about “solitude” and “seclusion”. We made plans, and they failed before they even started. Why?! Perhaps, it is because we never honestly left the world. We never left it. We never truly isolated. In that isolation we never really knelt before the cross and became one with the Lord, and through him one with everything else with everyone we carry in our hearts and souls, which we have vowed.
Let us just remember La Verna and St. Francis – for days left alone on the edge of the ambis in order to feel “a part of the suffering that He felt on the cross”. That solitude and passionate prayer as well as his constant kneeling bound him to the Lord, with the world, with every brother and every sister, earning him the title Alter Christus. Our founder bound himself to the Lord’s passion so tightly that, having given himself to Christ completely, he himself became the Lord’s work and not his own.
However pungent it may seem, and at first inconceivable, Jesus was left in isolation, separation, loneliness, abandonment, and death. And that is exactly where life happened! New life! The Resurrection! Francis felt that that child from Bethlehem – Greccio, and the one who suffered on Calvary – La Verna was isolated, “segregated”. How isolated and abandoned must have Jesus felt on the cross that he even cried out “My God, my God, why have you forsaken me?!” He, the Savior of the world, without any contact, socially distanced, nailed to the cross!
How many, even today, plead and cry from their crosses. Surely, you must know them. Alone, scared, deprived of everyone. Our inspiration must come from those suffering on the ventilators, in deep distress and aware that they are dying, cling to their Father, praying that He may not leave them. Filled with fear, with their dying breath they wish to spiritually hug their mother, father, spouse, girlfriend, boyfriend, child, and friend. Respected brothers, they are our true and current opportunity to start a project which will mirror our father, St. Francis. It was precisely his encounter with a man who is suffering, who was abandoned, a man filled with angst, fear and looking death in the eyes – the leper – that started his conversion. Along with his brothers, St. Francis, went into their communities and brought them food, cared for them, and spoke words of comfort, while spending with them their final moments. He longed to be in Christ’s identification with them because “I was sick and you visited me” (Mt 25,36)
In this time let us offer our loneliness, complete isolation, and lack of contact to Jesus! We have heard news that in one of our European regions an older priest arrived at an intensive care unit with a Bible in hand. Knowing that he is terminally ill he went from one dying person to the next, for as long as he could, and read to them verses of the Bible while holding their hand. Medical professionals, long having forgotten, their baptisms, first communions, and confirmations, grew to love their sick and old spiritual father. They say, after his death, they took his, and our, Book of books and continued to read to the dying, so that the words of hope should not perish.
It is in this time of great tragedy that the theological virtue of faith shines forth rays of light. We stand in hope that life shall return to our plazas, that shoe soles will once again ring against our streets, and that once again laughter shall be heard from our parks and street corners. Our churches shall once again be filled, and with joy and adulation we shall once again answer “and with your spirit” and firmly grasp the hands of those sitting next to us while thanking the Lord that we are alive and that we are there.
Before his passion, Jesus, retreated into isolation, and left everything in order to be with the heavenly Father. And if he called his Father, anywhere else except in the Our Father, Abba – Dad it was surely in the garden of Gethsemane, bleeding that night a sweat of blood, along the edge of the brook Cedron. Peter, John and James slept, they were in their own isolation. He kept calling to pray and be vigilant. That isolation in Gethsemane fortified him for everything that took place on that Friday.
We also beseech Mary, advocate and intercessor of our Order, the sorrowful Mother, who watched her Son in tears isolated from everyone, to look with her motherly gaze upon the multitude of her isolated suffering children. History marks a myriad of sorrowful and wounded mothers following the bloodied steps of their children. In Zagreb, Croatia, where the central church was almost completely destroyed, along with the monastery of our brothers from the Province of Zagreb, early in the morning on the 4th Sunday of Lent (March 22nd 2020) we watched an unforgettable scene as mothers ran out of the hospital onto the streets with their newborns in hand. Earthquake! Crying and afraid! Mary is always with those who suffer, especially with mothers. Let us join the Blessed Virgin, and with her meet, on the way of the cross, all those who suffer under their crosses. Let us ascend to the top! To Christ our Savior!
The Christ of our suffering is the Christ of our Resurrection! Let us follow the steps of His life, passion, death and resurrection. May the Easter song of “Alleluia” happen with lots of light, in the full strength of the Resurrection, in spite of all the pain, misery and tragedy of this world!
Brothers, to you, our Franciscan families, and all of those with whom we share space and time, Happy Easter!
Fra Miljenko Šteko, president of UFME