Izbornik

U Bibliji je pronašao Istinu, a u Međugorju produbio vjeru i pobožnost prema Gospi

U Bibliji je pronašao Istinu, a u Međugorju produbio vjeru i pobožnost prema Gospi

Zovem se Francesco Taekyu La i dolazim iz Južne Koreje. Rođen sam 22. rujna 1965. godine u budističkoj obitelji, kao najmlađe od devetoro djece.

Otac mi je umro kada sam imao dvije godine, tako da ga se i ne sjećam. Moja voljena majka je ostala paralizirana kada sam imao 16 godina, a umrla je nakon 8 godina duge bolesti, koja ju je prikovala uz krevet. Otkako se mama razboljela, nisam se prestajao pitati o smislu patnje i života uopće. Preispitivao sam i postojanje Boga, te, ako postoji, tko je on? Tko su Isus, Buda, Alah, Muhamed...? Što je prava istina? Dok je moja majka ležala u bolnici, često sam posjećivao budistički hram i molio se za njeno ozdravljenje. No, na žalost, ona je umrla. Nisam mogao prihvatiti da Bog daje bol i patnju dobrim i nevinim ljudima, kao što je ona bila. Nastavljao sam s preispitivanjem svega i traganjem za odgovorima i pravom istinom u različitim religijama i filozofijama.

Imao sam 25 godina kad sam diplomirao, te se preselio u Seoul, gdje sam pronašao posao. Tvrtka u kojoj sam radio se uvelike zasnivala na protestantskoj vjeri, i većina radnika su bili protestanti. U sklopu tvrtke su se održavali razni vjerski programi, kao npr. čitanje i razmatranje Biblije u malim skupinama, pjevanje i slavljenje Gospodina i tomu slično. Ja sam također sudjelovao u tim sadržajima, ali ne kao vjernik kršćanin, nego samo kao uposlenik tvrtke, jer sam još uvijek bio budist.

Jednoga dana, dok sam bio sam u uredu, čitao sam Bibliju i odjednom počeo plakati. Suze su se same slijevale niz moje lice, a da ih nisam mogao zaustaviti. Nisam znao zašto plačem, ali sam u srcu osjetio da sam pronašao istinu koju sam tako dugo tražio. Ubrzo nakon toga sam se odlučio krstiti. Ali, ne kao protestant, nego u Katoličkoj Crkvi, jer sam uvijek govorio kako ću, ako ikada promijenim vjeru, postati katolik.

Budino učenje je da je život patnja, te da je izlaz u moralnom uvježbavanju  i samodisciplini kroz molitvu i odricanje. Međutim, preko krštenja u Katoličkoj Crkvi, čitajući Bibliju, shvatio sam kako je izglednije vjerovati i uzdati se u Jedinoga i Apsolutnog Boga, nego se oslanjati na osobnu samodisciplinu. Nakon krštenja sam shvatio kako život nije patnja nego radost.

Iako mi je krštenje donijelo mnoge odgovore na moja filozofska pitanja, neke stvari su i dalje ostale nerazjašnjene. Nešto je nedostajalo. U međuvremenu, dok sam još uvijek radio za istu tvrtku, pružila mi se prilika upoznati katolički red salezijanskih svećenika. Gledajući tu braću i svećenike kako pomažu mladima i žive s njima, shvatio sam kako je to dobar i ispravan način života, koji me ujedno i jako privlačio. Počeo sam volontirati kao učitelj u njihovom večernjem programu  pomaganja onima koji su iz različitih razloga imali poteškoće u redovitom završavanju školske naobrazbe.

Pravi razlog zašto sve do tada nisam uspijevao pronaći odgovore na svoja pitanja je bio u tome što sam ih tražio u svjetovnim stvarima. Zbog toga moja duša nije dobivala ono čemu je stremila. Imao sam 29 godina kada sam ušao u salezijanski red, a 40 kada sam zaređen za katoličkog svećenika.

 

Hodočašće u Međugorje

Ovo je moj drugi posjet Međugorju, i sretan sam što sam ponovno tu.  Prvi put sam došao u ožujku 2017. godine, a da to nisam planirao. Dobio sam poziv doći kao pratitelj jedne grupe na njihovom hodočašću, jer je svećenik koji je to trebao učiniti iznenada morao otkazati.

Prije mog dolaska u Međugorje imao sam predrasude o posjećivanju marijanskih svetišta i mjesta Gospinih ukazanja. Bio sam mišljenja kako je dovoljno prakticirati vjeru i pobožnost prema Gospi, te stoga nije potrebno ići na neka posebna mjesta. Svaki red ima svoj način čašćenja Majke Božje, a naš red gaji pobožnost prema Gospi od Pomoći. Smatrao sam kako je to sasvim dovoljno. Međutim, moj stav se potpuno promijenio nakon posjeta Međugorju. Spoznao sam kako sam bio u zabludi, te da je zapravo jako logično da Bog, ako je Gospu odveo u Nebo, može ju i poslati ponovno na Zemlju. U Međugorju sam osjetio jedno posebno ozračje i u svom srcu prepoznao da Gospa ovdje uistinu dolazi svo ovo vrijeme. U to ni najmanje ne sumnjam, jer sam upravo ovdje još više produbio svoju vjeru i pobožnost prema Gospi. Plod mog prvog posjeta Međugorju je da sam počeo moliti puno više no ranije. Po povratku s hodočašća počeo sam skoro svaki dan moliti sva četiri otajstva krunice, i provoditi puno više vremena u klanjanju pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Sada većinu svoga slobodnog vremena provodim u molitvi i klanjanju.

U Međugorju sam se dobro osjećao, ali budući sam bio zadužen skrbiti o grupi, nisam imao puno osobnog vremena za tišinu i molitvu, pa sam poželio ponovno doći. Bogu hvala, ukazala se prilika i za drugo putovanje u Međugorje zahvaljujući pozivu mog prijatelja. Ovaj put sam posvetio više vremena osobnoj molitvi i odmoru. Ne zanimaju me previše ostala hodočasnička mjesta, jer osjećam kako u njima ima previše turizma. Međutim, Međugorje je drugačije. Ovdje moje srce postaje srce molitve i uvijek sam spreman doći ponovno, uvijek kada dobijem priliku za to.

 

DV